Borislav Lalić- Beranac koji se družio sa Fidelom Kastrom

A to si ti, sad ćemo da kisnemo zajedno.“ Tako je počelo, rekao bih, prijateljstvo…

…I sada, kao i u proteklim godinama, a prošlo ih je puno, ponekada krenem tom nezaboravnom  stazom, istina, ne više pješke.  Još me vuče ona zavičajna nostalgija, isto kao što uvijek kad krenem ka Vinickoj, prođem pored onog našeg gimnazijskog hrama, odakle sam krenuo u svijet.“

U plejadi velikih novinara bivše SFRJ jedno od počasnih mjesta, sigurno, zauzima Borislav Boro Lalić. Izvještavao je iz sjedišta UN-a, ali i sa pregovora u Dejtonu.  Družio se sa generalom Torihosom  Omarom, razgovarao sa legendarnom La Pasionarijom, svađao se, mirio i pušio cigarete sa bivšim kubanskim liderom, Fidelom Kastrom.  Životni put Lalića započeo je u Beranama, a obrazovni u čuvenoj Beranskoj gimnaziji.

U januaru 2018, Društvo đaka Beranske gimnazije u Beogradu priredilo je portret  Borislavu Boru Laliću, kao vrsnom novinaru, s međunarodnom reputacijom, i publicisti, što je bio povod za razgovor.

Lalić je prije nekoliko godina za naše medije govorio kako je iz Vinicke u Beransku gimnaziju išao pješke i kako pamti sa nostalgijom i nezaboravom te dane i godine.

Osam godina sam, i po suncu i po kiši, sniježnim  prtinama i ledinama Gradinskog polja, tabanao tu „rutu“ – šest kilometara do gimnazije i toliko do kuće. Ali, tih kilometara je bilo više, jer mi, trčeći za krpenjačom i avanturama, nikada nijesmo išli prečicom. Istina, u tom periodu, dvije poslednje godine, išao sam u školu i biciklom, kada je bilo u voznom stanju.

I sada, kao i u proteklim godinama, a prošlo ih je puno, ponekada krenem tom nezaboravnom  stazom, istina, ne više pješke.  Još me vuče ona zavičajna nostalgija, isto kao što uvijek kad krenem ka Vinickoj, prođem pored onog našeg gimnazijskog hrama, odakle sam krenuo u svijet.

A u rodnoj kući u Vinickoj, već skoro dvije decenije niko ne živi. Moji roditelji Draško i Božana, nijesu više tamo. Kao što sam u svim proteklim godinama, dok su bili živi, gdje god da sam bio u svijetu, hitao ka Vinickoj, i sada me vuče da tamo što češće krenem. Ali, u tom starom, dragom domu, odavno se ne loži vatra. Dočeka me tuga samoće, pa su se tako prorijedili i moji dolasci.

No, svejedno, još se držim zavičaja, još mi je na umu ona stara kineska izreka: „Putniče, pazi da ti se dok putuješ svijetom ne ugasi svijetlo zavičaja. Ako ti se to desi, nikada nećeš progledati.” Lijepo to kaže Dušan Kostić: „Ova brda, Komovi i Lim učinili su od mene čudo“ govorio je čuveni novinar Lalić.

Beranac Borislav Lalić jedan je od velikana našeg novinarstva, prvi je spoljnopolitički dopisnik iz Španije, Latinske Amerike, Meksika i iz Vašingtona. U nizu izuzetno zanimljivih epizoda iz njegovog života u inostranstvu, izdvajamo one koje su vezane za Fidela Kastra, Če Gevaru i Markesa.

Borislav Bora Lalić je kao student prava morao da radi da bi finansirao studije, tako da je počeo kao noćni portir u velikoj novinskoj agenciji Tanjug.

Ali, rečeno rečnikom Miloša Crnjanskog, „slučaj komedijant“ ga je odveo na staze novinarstva, i to vrhunskog i do prijateljstava do kojih je kao student mogao samo da sanja.

Zanimljiv je njegov odnos prema Fidelu Kastru.

„Počeo sam članak ovim rečim: „Kampanja za proizvodnju 10 miliona tona šećera očigledno neće uspjeti. Fidel Kastro kad je pravio taj plan od 10 miliona tona očigledno je više bio u oblacima nego na plantažama šećerne trske. Međutim, ne treba dovoditi u pitanje njegove dobre namjere, a treba shvatiti da je možda i on razumio da je unosnije uvoziti šećer nego revoluciju“. Na moju sreću ili nesreću, Borba je objavila taj članak, a Borba je tada bila organ partije, državni list i Kastro je na jednom mitingu pred 400 000 ljudi napao i mene i Borbu i Jugoslaviju zbog toga. Posle toga smo se mi sreli, slučaj je udesio da se sretnemo na nekom otvaranju škole na jugu Kube, padala je tropska kiša…Fidelu niko nije davao kišobran, niti je to dozvoljavao…A onda kada je sišao među novinare, predstavili smo se, onda mi je stavio ruku na rame i rekao: „A to si ti, sad ćemo da kisnemo zajedno.“ Tako je počelo, rekao bih, prijateljstvo„, kaže Lalić.

Zanimljivo je da nije poznavao Če Gevaru, ali je napisao knjigu o njemu.

„Da, Če Gevara je tema jednog vijeka i čitavog sijveta, postao je legenda, ikona mladih revolucionarnih, lijevih, romantičnih generacija cijelog svijeta. U Meksiku sam upoznao prvu ženu Če Gevare, Hildu Gadeu, Peruanku, sa kojom se on posle razveo. Ali, ona mi je ispričala dragocene priče o Čeu. Kada su ga uhvatili, držali su ga cijelu noć u bolivijskoj šumi, saslušavali pa streljali, pa su ga prebacili 80 km dalje, u Valjegrande, i tu su odlučivali šta će da rade sa lešom, pa su mu tu i isjekli ruke, a onda je tadašnji ministar ukrao te ruke, stavio u teglu i odnio u planinu“, ispričao je Lalić potresnu priču o smrti legende.

Lalić je bio i prijatelj sa nobelovcem Gabrijelom Garsijom Markesom.

„U srećno vrijeme sam bio dopisnik tamo, u srećno vrijeme sam se i bavio novinarstvom. Markesa sam upoznao u Meksiku, 1969. godine“, potvrđuje naš vrsni novinar.

Inače, Borislav Lalić je uporedo sa dopisničkim radom u Španiji i Latinskoj Americi, Meksiku, SAD i UN, radio u tadašnjoj Jugoslaviji, postavši član UKS, UNS, objavivši više knjiga od kojih su neki i pravi udžbenici novinarstva. Za svoj rad je i nagrađivan, ali najveća stvar je da je ostavio dubok, neizbrisivi trag u našem novinarstvu, ispisavši mnoštvo zlatnih strana.

(RTS/Espona)

Povezane vijesti