Četrdesetodnevni pomen blaženopočivšem protosinđelu Jeroteju (Kaluđeroviću)

Na praznik Vavedenja Presvete Bogorodice, u subotu 4. decembra 2021. u manastiru Đurđevi Stupovi, služena je Sveta Liturgija i pomen povodom četrdesetog dana od upokojenja protosinđela Jeroteja (Kaluđerovića), nastojatelja manastira Uroševica.

Četrdesetodnevni pomen blaženopočivšem protosinđelu Jeroteju (Kaluđeroviću)

Po odsluženoj Liturgiji, na monaškom groblju manastira Đurđevi Stupovi, četrdesetodnevni pomen blaženog spomena o. Jeroteju služio je arhimandrit Danilo (Trpčevski), iguman ove svete obitelji.

„Danas, na Bogorodičin praznik – Vavedenje, navršava se četrdeset dana od upokojenja našeg sabrata protosinđela Jeroteja i velikog obnovitelja manastira Uroševica. Kroz život protosinđela Jeroteja mogli smo da vidimo da nema ljepše vjere od hrišćanske, vjere pravoslavne, jer, naša vjera je najljepša vjera, vjera slobode i ljubavi Božje. Ovo govorim zato što svi znamo da je Jerotej prije krštenja bio pripadnik druge vjere, ali mi smo zahvalni i srećni što on nikakvom prisilom nije prešao u pravoslavnu vjeru, niti se sa prisilom zamonašio“, rekao je arhimandrit Danilo.

On je dodao da je to bio izbor, tačnije priziv Božji koji, po njegovim riječima, može da osjeti samo onaj čovjek, čije srce je otvoreno za ljubav Božju.

„Kroz taj priziv je naš brat, protosinđel Jerotej prešao u vjeru pravoslavnu, zamonašio se i živio hrišćanski, čak i revnosnije od nas, koji smo rođeni u toj vjeri, koji smo odrasli u pravoslavlju. Ovo navodim zato što ne volim da čujem da neko nekome kaže da mora da ide u hram, da mora da se krstiti, da se ispovjedi, pričesti, sva ta moranja nijesu svojstvena za našu pravoslavnu vjeru. Sve što se mora, što čovjek učini na silu, kratkog je daha i tu se, uglavnom, ne rodi mnogo plodova. Ali, ako čovjek osjeti priziv Božji on će sve dati za Hrista, čak, ne žaleći ni svoj život“, besjedio je o. Danilo, naglasivši da je taj priziv Božji osjetio otac Jerotej i život svoj posvetio Bogu, služenju Bogu, služenju Crkvi, ovom drevnom manastiru Đurđevi Stupovi i velikoj obnovi manastira Uroševica.

Za takav podvig, smatra on, rijetko ko bi imao toliko snage, ljubavi i volje kao što je u obnovi Uroševice imao otac Jerotej.

„U vjeri pravoslavnoj, u Crkvi Božjoj, treba da bude samo ono što čovjek pruža iz ljubavi, ne iz prisile, jer, svjedoci smo da su se ljudi, u davna vremena, odvodili u islam, na silu ih pokatoličavali ili odvlačili na silu u nekakve sekte i ideologije, ali, sve što je na silu Bog ne voli, ljubav Božja se pokazuje samo kroz dobrovoljno idenje za Hristom. Kroz Jeroteja sam shvatio da je naša vjera vjera ljubavi i dobrovoljnog pristupanja Bogu, Crkvi, bližnjima. Ta ljubav teba da bude bezrezervna, nesebična, ni pod kakvom prisilom, da bi se rodili hrišćanski plodovi, koji su darovi Duha Svetoga, a od kojih je najveći ljubav“.

„Tu ljubav prema Crkvi pokazao je o. Jerotej obnovivši Svetoarhangelski manastir Uroševica. On će biti upisan kao veliki obnovitelj i ktitor, zajedno sa narodom tog divnog mjesta i tog svetog manastira, koji je, gotovo, bio zaboravljen od ljudi. Međutim, ono što je zapisano u vječnosti se nikako ne može zaboraviti. Tako ni mi nećemo zaboraviti našeg oca Jeroteja, sjećaćemo ga se kroz molitvu i kroz razmišljanja, kroz naš život i trud, kao što je on svjedočio Hrista i mi ćemo se truditi da svjedočimo Hrista Gospoda Kome stremimo i za čiji vječni život se trudimo, molimo i nadamo“, kazao je iguman Danilo, zaključivši svoju besjedu:

„Neka Bog dušu prosti ocu Jerojetu, Carstvo mu nebesko i blagodarnost njemu što je služio našoj Svetoj Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi s velikom revnošću; neka mu Bog da Carstvo nebesko na današnji dan – Vavedenje, na koji je davno rukopoložen za jeromonaha i sveštenoslužitelja oltara Božjeg“.

Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka