Jelisaveta Seka Sablić: Promjena ne da je dobrodošla, nego sve vapi za promjenom, jer je sav prostor mnogo, mnogo zagađen

To je pogrešan stereotip da su političari glumci. Daleko su oni od glumaca, jer glumcu moraš da vjeruješ, on je istint, on je istinitiji, on cijelu ulogu gradi na tome da pronađe istinu tog lika, istinu, istinu, istinu koju sam ne poznaje, i da je donese kroz taj lik, a političar jefitino laže

Glumica Jelisaveta Seka Sablić jedna je od onih za koju s pravom možete reći dramska umjetnica. Iza nje je više od pet decenija uspješnog igranja najrazličitijih uloga u pozorištu, na filmu i televiziji. Rezultovalo je to i izuzetnim, antologijskim ulogama, brojnim nagradama, i čini se, jednako važnom ljubavlju koju publika gaji kada je Seka Sablić u pitanju i njena ostvarenja. Naročito za njene uloge ostvarene u domenu komedije, za šta mnogi znalci ovog zanata kažu da je najteže odigrati. Privilegiju da gledamo Seku Sablić neposredno, na sceni, imali smo nedavno u Podgorici, u komadu „Filomena Marturano“ u režiji Jagoša Markovića, produkciji tivatskog Centra za kulturu. Ono što imponuje u njenoj glumi, koja dokazuje da nema velikih i malih uloga, jeste prirodnost kojom je odigrala i ovu rolu, kao i mnoge dosad – životno, jednostavno, prirodno, a samim tim lijepo i istinito. Svojom igrom publiku dovede do toga da ne možete zamisliti da se to može izvesti drugačije. Tako je sa svim ulogama Seke Sablić, nema manjka, nema viška, prava mjera, umjetnička i ljudska.

• Moram priznati da sam osjetila tremu dok razgovaram s Vama. Da li ste Vi nekada osjećali tremu pred izlazak na scenu? Da li, možda, i sada osjećate tremu ili neku vrstu uznemirenosti kada je u pitanju neka glumačka rola? Kako se izborite s tim, da li imate neku tehniku, možda neki mali ritual…?

– Trema je nešto užasno, to je psiho-fizička blokada nad kojom uopšte nemate kontrolu. Dok sam bila mlada, i dok me vodio talenat, nisam imala tremu jer je to sve bilo bez osviješćenja onog što radiš. Talenat je tad bio ispred mene i ja sam vjerovala u to, i to je bilo samo jedno blago uzbuđenje, a ne trema. Kasnije, kada počinješ da osvješćuješ svoj posao, da razmišljaš o njemu, kada te vodi drugi, kada te vodi reditelj, ti s manjom ili većom vjerom ulaziš u projekat. Ako su laži u pitanju i ako ne vjeruješ sam u ono što radiš i lik koji spremaš dobijaš tremu, i gubiš se u tome, pojavljuje se blokada mozga i tijela. Trema se naravno pobjeđuje tokom života, ali to sam čovjek mora da nauči. Kako? To je individualno. Osnovna je možda priprema, da si siguran u pripremi, da vjeruješ u ono što radiš, u lik koji spremaš, u predstavu, u okolnosti i da izlaziš na scenu jači od publike.

Igrala sam Mariju Kalas, po njenom tekstu, i ona tu kaže: „Publika je neprijatelj, ti moraš da ih baciš na koljena. Zašto? Zato što ste u pravu“. Ona hoće da kaže da je lik koji igraš u pravu, da ti sa scene braniš istinu i da si zato jači od treme.

• Da li Vam se s ove distance čini da je neke uloge možda trebalo da odigrate drugačije? Da Vam se pruži takva prilika da li biste to učinili ili biste, ipak sve ostavili onako kako ste uradili?

– Ne razmišljam o tome da bih mogla nešto drukčije, ili da je trebalo drukčije, jer imam svijest o tome da se nijedna voda ne vraća, što je prošlo, prošlo je.

• Mislite li da se čovjek, pa tako i glumac – umjetnik mijenja tokom vremena? Pritom mislim na poimanje umjetnosti, pristup umjetnosti, promišljanja i doživljaj umjetničkog djela, i na kraju same profesije i krajnjeg akta – izvođenja nekog djela pred publikom? Da li ste kod sebe primijetili takve mijene, i kako su se očitovale?

– Da li se nešto mijenja, ili se mijenalo tokom moje duge karijere? Mislim da se ne mijenja. Sjećam se da sam u srednjoj školi igrala tako briljantno jednu ulogu u komadu Tenesi Vilijamsa koja bi mogla da se mjeri s najboljim mojim odigranim ulogama. Naravno, moraš da prođeš taj put nesigurnosti, i osvješćivanja, i da ulaziš u zanat, stavljajući sve to pod kontrolu, da postaješ sigurnija, moćnija, i da sve opuštenije radiš svoj posao, sa sve većom radošću i zadovoljstvom. Sjećam se da sam kao mlada nasjela na rusku literaturu, a koja je stvarno veličanstvena literatura. Nasjela sam na neku patetiku, na tu rusku dušu, a to nisam umjela da sprovedem, pa je to sve ispalo sentimentalno, jadno, i kada se sjetim nekih uloga baš ih se gadim. Upala sam u manir i jedva sam se iz tog manira izvukla.

„U komediji ne može svašta da se provuče. Ili držiš scenu kao lik, i treba da budeš komičan, da budeš smiješan da se ljudi stvarno smiju ili ne možeš da opstaneš na sceni…

• Zašto danas na sceni i na filmu ima sve manje komedije (možda i satire)? Da li je za komediju možda potrebno i više hrabrosti nego, recimo, za postaviti neku dramu? Ili komedija možda zahtijeva za stepen više samopouzdanja i znanja u odnosu na druge žanrove?

– Nažalost sve manje danas ima pravih komedija, koje su u stvari divne satire koje obilježavaju karaktere ljudi i koje govore o sredini u kojoj živiš. Prekinuta je divna tradicija koju su donijele Ljubinka Bobić, Olivera Marković, Mira Stupica, Čkalja Petrović, Mija Aleksić, jedna divna plejada komičara. Prekinuta je i tradicija, svojevrsna komičarska škola, iako, još uvijek tinja tu i tamo. Na kraju, i ja sam to upila i ja sam ta škola, krenula sam njihovim putem.

Za komediju stvarno moraš biti dobar glumac, jer tu nema laži. Moraš biti zaista dobar glumac da istinito donosiš lik, i da ga uhvatiš, što je rekao Zoran Radmilović – za gušu, i da to prenosiš sa scene. I to publika osjeti, jer je ona kao neko tijelo, neka živa masa koja tačno osjeti tvoje impulse sa scene, i ili ih prima ili ih ne prima. Dok u drami, manjoj ili većoj, imaš danas da ne znaš ni o čemu se radi, svi su malo zabrinuti, svi su malo ljuti, malo šetaju, pa se tu svašta provuče. A u komediji ne može svašta da se provuče. Ili držiš scenu kao lik, i treba da budeš komičan, da budeš smiješan da se ljudi stvarno smiju, ili ne možeš da opstaneš na sceni, ne možeš da držiš scenu. Komedija se povukla. Lakše je svima da rade dramu nego komediju.

• U odnosu na Vaše početke, koliko se možda i publika promijenila, ili je ipak sve negdje isto? Ko danas dolazi u pozorište, a ko je nekad bio pozorišna publika?

– Na sreću, pozorišta su danas prepuna, ali publika nije kritična. Ne unosi se. Vole da plješću, nevjerovatno, kao da su na rok koncertu plješću na kraju, sa uzvicima, što je nama vrlo prijatno.

Da pomenem dragog Jagoša Markovića koji je pravio savršene predstave, a jedino su mi njegove predstave ostale na kraju u kojima igram. On je uvijek dolazio i uživao u aplauzima koje je dobijao. Uvijek je stajao u vratima zdesna, gledajući na scenu, i poneko bi ga prozivao i on je dolazio na scenu i klanjao se. Nekad me je to deranžiralo i malo nerviralo, a sada se toga sjećam s ljubavlju i smiješkom, i žao mi je što ga nismo svaki put izvodili na scenu jer je uvijek dobijao aplauze. Igram u njegovim predstavama u Jugoslovenskom dramskom pozorištu „Vrata od stakla“, i „Tako je ako vam se tako čini“ po Pirandelovom tekstu. I iako je Pirandelov tekst hermetičan, publika odlično prihvata predstavu i dobijamo ogromne aplauze. I ja se navikavam, mada sam nekad namćor pa tražim dlaku u jajetu. Nekada sumnjam u te aplauze. Ali, najviše vjerujem sebi, i kad osjetim da je predstava dobra, i kad osjetim da sam dobro igrala onda se sa zadovoljstvom poklonim i prihvatam aplauze, a kada, po meni, ne pripada aplauz – onda se nerviram.

Želim svima ličnu sreću, srećne praznike!

• Kako je ovo intervju za praznično izdanje novine, možemo li ga završiti u pozitivnom tonu? Da li ima mjesta za lijepe želje? Šta biste poželjeli našim čitaocima u Novoj 2024. godini?

– Želim svima ličnu sreću, srećne praznike. Znam da su kod vas velike promjene, ne znam kakve su i nisam se unosila, niti bih mogla da se snađem, za razliku od ovdje gdje se snalazim. Iskreno vam čestitam, jer je svaka promjena, zaista dobrodošla. Kako bi rekao moj sin – promjena ne da je dobrodošla, nego sve vapi za promjenom, jer je sav prostor mnogo, mnogo zagađen.

Što je prošlo – prošlo je

• Da li Vam se s ove distance čini da je neke uloge možda trebalo da odigrate drugačije? Da Vam se pruži takva prilika da li biste to učinili ili biste, ipak sve ostavili onako kako ste  radili?

– Ne razmišljam o tome da bih mogla nešto drukčije, ili da je trebalo drukčije, jer imam svijest o tome da se nijedna voda ne vraća, što je prošlo, prošlo je.

• Nedavno sam prisustvovala jednoj književnoj večeri, gdje je književnica, čini mi se dala tačnu ocjenu – uprošćeno – da su političari i glumci zamijenili mjesta. Kako, zaista, objasniti fenomen da se od svih intelektualaca na javnoj sceni jedino glumci danas usuđuju bez zazora javno iznijeti kritiku na mnoge loše pojave u društvu, politici, ekonomiji… svim sferama života?

– Nisu zamijenili mjesta, to je pogrešan stereotip da su političari glumci. Daleko su oni od glumaca, jer glumcu moraš da vjeruješ, on je istint, on je istinitiji, on cijelu ulogu gradi na tome da pronađe istinu tog lika, istinu, istinu, istinu koju sam ne poznaje, i da je donese kroz taj lik, a političar jefitino laže. Glumci, i svjesno i podsvjesno imaju otpor da gledaju te ljude koji govore sa jeftinoćom, s jeftinom propagadnom, da je to skoro neizdržljivo. Pritom, glumci, kao i svi koji se bave umjetnošću, po vokaciji i po prirodi su ljevičari, ne može biti drugačije. Glumac mora da brani istinu, mora da živi istinito, da živi sa istinom, da je prepoznaje, i zato je glumac uvijek u pobuni, čak i kada je mnogo bolje vrijeme. Čak i kad je skoro idealno vrijeme glumac je kritika društva. Glumci, umjetnici, su na prvoj liniji odbrane od prevare, laži i režima u kojima živimo.

(portal Dan)

Povezane vijesti

Vlada u petak o Brđaninu

Komisija proslijedila izvršnoj vlasti Šaranovićev predlog za razrješenje direktora Uprave policije Vlada Crne Gore odlučivaće na sjednici u petak o razrješenju šefa policije Zorana Brđanina,