Kako su bibliotekari špijuni pomogli u pobjedi protiv nacista

Ovi tajni agenti prikupljali su sve, od lokalnih novina i trgovačkih časopisa do podzemnih pamfleta otpora, tehnoloških priručnika, ekonomskih izvještaja i geodetskih mjerenja

Bibliotekari koji su postali špijuni pomogli su u borbi protiv nacista tako što su tokom Drugog svjetskog rata kao oružje koristili svoje vještine prikupljanja informacija i organizovanja.

Ovi tajni agenti prikupljali su sve, od lokalnih novina i trgovačkih časopisa do podzemnih pamfleta otpora, tehnoloških priručnika, ekonomskih izvještaja i geodetskih mjerenja.

„Oni nisu bili tip špijuna poput Džejmsa Bonda, već više prikriveni špijuni, ispod radara“, kaže Keti Pajs, autorica knjige „Lovci na informacije: Kada su se bibliotekari, vojnici i špijuni udružili u Evropi tokom Drugog svjetskog rata“.

„Oni su tamo bili da prikupljaju ono što bismo danas nazvali materijalima otvorenog koda. Dakle, časopisi, novine, materijali poput industrijskih direktorija, kao i bilo šta što bi moglo dati uvid u planiranje i snagu neprijatelja“, objašnjava Pajs.

Bibliotekari su posjedovali vještine koje su ih činile pogodnim za taj posao.

„Bibliotekari, a posebno bibliotekari istraživači, obučeni su da budu menadžeri informacija“, kaže Kejto Mekbrajd Monh, medijska specijalistkinja za biblioteke koja je istraživala agente bibliotekare na terenu.

“Nije toliko riječ o tome da su ovi bibliotekari pokušavali da usmjere tok rata… Oni su pokušavali da uzmu informacije koje su stizale sa ovih okupiranih teritorija i organizuju ih na način koji bi bio koristan vojnim komandantima i drugim ljudima. uključenim u donošenje tih odluka”, navodi ona za Glas Amerike.

Pajs, penzionisana profesorica američke istorije na Univerzitetu u Pensilvaniji, zainteresovala se za ovu temu nakon što je saznala da je najstariji brat njenog oca bio jedan od špijuna.

Rubena Pajsa, bibliotekara Univerziteta Harvard, regrutovala je Kancelarija za strateške usluge – prva američka obavještajna agencija – na početku Drugog svjetskog rata, koji je trajao od 1939. do 1945. Poput mnogih bibliotekara i akademika regrutovanih za ratne napore, Peiss je govorio nekoliko jezika.

„Moj ujak Ruben Pajs je znao njemački, francuski, italijanski. Odmah je shvatio portugalski. (…) Dakle, biti u mogućnosti da pogledate novine, časopis ili knjigu i znate šta piše bilo je izuzetno važno, kao i da možete brzo donijeti sud o tome”, kaže Pajs. “Niko ne sumnja da bibliotekari rade bilo šta prijeteće, tako da su oni zaista dobri obavještajni agenti. Nekako su skriveni na očigled svih.”

Iako je u to vrijeme u Sjedinjenim Državama bilo mnogo žena bibliotekarki, u ratnim naporima su uglavnom pomagali muškarci, kaže Pajs. Američka vlada je bibliotekare regrutovala uglavnom na fakultetima i univerzitetima, gdje je ženama bilo teško dobiti poslove.

Ipak, najmanje jedna žena regrut kojoj je uskraćen posao u najvišim akademskim ešalonima bila je izvrsna u svojoj ulozi špijuna.

Adela Kibr, koja je doktorirala na srednjovjekovnoj lingvistici, bila je među prvim akademskim špijunima koji su koristili mikrofotografiju – fotografisala je dokumente i slala film nazad svojim šefovima na analizu.

„Ponekad im je to što su bile žene omogućavalo malo vjerodostojnije poricanje i mogle su da dobiju pristup mjestima kojima muškarci možda ne bi mogli“, kaže Mekbrajd Monh. „U njenom slučaju, na primjer, razvila je zaista snažne veze sa danskim pokretom otpora i njihovom podzemnom štampom, te je koristila te kanale za krijumčarenje knjiga i članaka sa teritorija koje su okupirali nacisti.”

Špijuni su uglavnom bili stacionirani u neutralnim gradovima, gdje su prikupljali publikacije koje je proizvodio neprijatelj. Pretplaćivali su se na njemačku periodičnu štampu koja je sadržavala tekstove o vojnim raketama i atomskom oružju. Neki tvrde da su informacije koje su prikupili ovi akademici doprinijele američkom projektu Menhetn, pomažući ubrzanju razvoja prve atomske bombe na svijetu.

Ipak, Pajs i Mekbrajd Monh su skeptične.

„Mislim da bibliotekari nisu otkrili mnogo toga što bi bilo korisno za Menhetn projekat“, navodi Pajs.

“Ako pogledate poslijeratna mišljenja, postoji debata o tome koliko je od onoga što su uzeli bilo vrijedno”, dodaje Mekbrajd Monh.

Ali njihovi napori su imali neke dugoročne efekte. Kada je rat završio, neki od istih tih agenata dokumentovali su i sačuvali zbirke novina i knjiga koje su opljačkali nacisti. Sakupljačke misije omogućile su američkim istraživačkim bibliotekama da postanu renomirana skladišta međunarodnog materijala

„Jedna od stvari koje su zaista interesantne i koje proizilaze iz čitavog ovog napora je da to podiže status američkih istraživačkih univerziteta u smislu njihovog fonda evropskih rukopisa ili drugih dokumenata koji su primarni izvori informacija“, kaže Mekbrajd Monh

(Vijesti)

Povezane vijesti