Kupačica i sjećanje na jednu mladost  

„Odavno me neka vijest nije više obradovala od one da je poslije skoro dvije decenije pronađena i u hotel „Berane“ vraćena skulptura Kupačica, koja je tu, u fontani na terasi nad Limom, stajala od njegove izgradnje.“

Piše: Tufik Softić

Sve do vremena tranzicije, kada je, po istom modelu kao većina fabrika u ovom gradu, temeljno opljačkano i najbolje ugostiteljsko preduzeće na sjeveru Crne Gore, HTP „Berane“, a nekretnine, među kojima i veliki broj umjetničkih djela, nestali bez traga.

Poslije neprovjerenih informacija od prije nekoliko godina da je Kupačica stigla u neku od zapadnoevropskih zemalja, tračak nade pojavio se prije nekoliko mjeseci kada se pročulo da je skulptura ipak u Beranama, a da NN lica pokušavaju da reketiraju sadašnjeg vlasnika hotela, Nebojšu Đekovića, da bi mu je vratili. Ovo posljednje nisam novinski provjeravao sve do momenta kada mi prije dva dana na ulici prišao jedan njegov rođak, sav nasmijan i veseo, i saopštio mi da je Kupačica vraćena u hotel.

I da mi nije pokazao fotografiju u telefonu, povjerovao bih, jer sam odmah sklopio mozaik. Rekao mi je da je, navodno, Nebojši anonimno dojavljeno da je skulptura na nekom mjestu, gdje je otišao i zaista je pronašao.

Provjerio sam još kod nekih prijatelja koji su mi potvrdili je Kupačica sada na sigurnom, u hotelu, i budući da Nebojšu nisam mogao odmah dobiti telefonom, sjeo sam za kompjuter i napisao tekst. Reakcije Beranaca, naročito srednje i starije generacije koje pamte nekadašnju terasu hotela i prije rekonstrukcije u mnogo modernijem ruhu, bile su nevjerovatno pozitivne.

Ohrabrilo me je kada me je, pročitavši tekst, vlasnik hotela pozvao odnekuda i kratko telefonom rekao samo – idemo dalje, misleći na potragu i za ostalim umjetninama iz ovog hotela. Nisam ga ispitivao o okolnostima pod kojima je pronašao Kupačicu, osim što mi je rekao da je na tome radio pola godine. Kazao mi je i da je u hotel uspio da vrati i stari klavir proizvodnje „Petrof“, koji je, takođe, odvajkada krasio salon hotela.

Ovaj iskreni zaljubljenik u sve što ima predznak Berana, iako čitav život praktično živi u Beogradu, ispričao mi je kako su mu se prošle godine, kada je u nevremenu more odnijelo drugi odlivak ove statue sa Ričardove glave, javili iz Budve sa predlogom da izliju nova dva primjerka, i za Berane i za Budvu. Nebojša je pristao, ali oni više nisu zvali. Osjetio sam mu radost u glasu kada je kroz smijeh rekao da je beranska statua original, a u Budvi umjetnička replika.

Taj predlog je podrazumijevao da je negdje sačuvan kalup akademskog vajara Dragana Mitrovića dok je, specijalno za hotel Berane, početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, izrađivao kupačicu. Gje i kod koga, za sada ne znam, ali svakako da je upitno da li bi to bila ona stara beranska ljepotica sa terase hotela. Kada je u preprodajama hotela, iz ruke u ruku, odnešeno sve što je moglo da se odnese, Kupačica je vješto skinuta sa postolja, bez oštećenja, po  čemu se vidjelo da je to neko radio bez straha i na miru, odnosno da to sigurno nisu učinili obični kradljivci, radi preprodaje bronze. Ulazio sam često u razrušeni hotel i sa tugom gledao izlomljene drvene zidne instalacije, koje je radio neki nepoznati umjetnik.

Čuo sam priču da navodno u to vrijeme nije tražio ništa, osim hranu i smještaj. Dvije njegove instalacije, koje su krasile jedan od nosećih zidova u salonu hotela, lopovi nisu mogli da iznesu u komadu, i onda su ih izlomili i ostavili na patosu. Tako izlomljene i tužne, ostale su arhivirane na fotografijama u mom kompjuteru. Napisao sam mnogo tekstova i o pljačkaškoj privatizaciji HTP „Berane“ i o krađi umjetnina, i sasvim sigurno, stekao i dosta neprijatelja u malom gradu, gdje su svi sve znali. Ko, šta, kada, kako.

Sjećam se da me nakon jednog od tih tekstova pozvao telefonom neki kolekcionar iz Podgorice. Zaboravio sam mu ime. Ispričao mi je da mu je neki, kako se predstavio Slovenac, ponudio dvije slike od triptiha Uroša Toškovića, iz hotela „Berane“. Bio je u dilemi da li da ih kupi. Rekao sam mu da ja nisam adresa za to pitanje, ali da sam na njegovm mjestu, da bih ih ja sigurno kupio, samo da ne odu iz Crne Gore. Ne znam šta je učinio i da li su slike kod njega. Znam da su te slike svojevremeno kupljene za hotel „Berane“, direktno od Toškovića, koji je u to vrijeme živio u Beogradu i bio član umjetničke grupe „Mediala“, ili u nekoj galeriji, kao i da je u pitanju bio veliki novac. Danas vrijede i mnogo više.

Ulje na platnu crnogorskog umjetničkog velikana Aleksandara Aca Prijića, koji je bio emotivno vezan za Berane jer je tu pohađao neko vrijeme gimnaziju, rađeno je namjenski za ovaj hotel. Slika je bila veličine tri sa četiri metra, i takođe od izgradnje objekta, krasila je restoranski zid. Ova slika je katalogizirana, ali u katalogu nema detaljnijih podataka, a fotografija je vrlo male rezolucije. Njena vrijednost takođe je danas neprocjenjiva. Gdje bi mogla da završi ova umjetnička slika velikog formata, i to pitanje je do danas bez odgovora.

Iz hotela „Berane“ nestalo je i nekoliko vrijednih slika beogradskog umjetnika Zorana Radovića, kao mnogo drugih slika manje poznatih autora. Nestala je i uništena unikatna i specijalno rađena ogromna tapiserija nepoznatog autora sa motivima crnogorskog narodnog kola, koja se prostirala ispod plafona, dužinom čitavog hotelskog salona. Mnogo vrijednih bakroreza iz ovog hotela i drugih objekata HTP „Berane“ , oni iz nekadašnje kafane „Korzo“, takođe je ukradeno i netragom zagubljeno. Jedina umjetnička slika iz nekadašnjeg ugostiteljskog preduzeća koja je nakon privatizacije sačuvana, bila je ona autora Milića od Mačve, u hotelu „Komovi“ u Andrijevici.

Volio sam da pijem kafu sa pogledom na tu sliku iznad kamina u restoranu, nadajući se da će makar ona ostati tu gje joj je jedino i mjesto. Veliki slikar je izradio specijalno za ovaj hotel. Na njoj su bili karakteristični motivi Andrijevice, sa dominantnim letećim balvanima, po kojima se već na prvi pogled prepoznavala svaka slika i ovog člana „Mediale“.

Vlasnik hotela mi je jednom prilikom rekao kako slika nije vrijedna toliko koliko sam ja napisao, jer, navodno, nije katalogizirana. Zamolio sam ga u šali da mi je, ako nije vrijedna, pokloni. Nedugo poslije tog razgovora, kada sam sledeći put ušao u hotel „Komovi“, ni ove umjetničke slike više nije bilo. Poslije jednog teksta o nestanku umjetnina iz HTP „Berane“ zaustavio me je na ulici prijatelj, policijski inspektor. Objasnio mi je da u Podgorici postoji policijsko odjeljenje koje se bavi samo potragom za umjetninama, da su ga zvali i zamolio me da sa njim podijelim informacije koje znam.

Rekao sam uglavnom ono što sam u svakom trenutku bio spreman i da napišem i što sam uvijek sa ogorčenjem i pisao.  Ne znam da li su oni ušli u trag makar još nekoj od vrijednih umjetničkih slika iz Berana, ali sasvim sigurno da Kupačici nisu. Ona kao da je odjednom sama izronila, poslije skoro dvije decenije skrivanja i doplivala na svoje prvobitno odredište. Ohrabrio me razgovor sa vlasnikom ovog hotela. Vratio je Kupačicu, vratio klavir „Petrof“, potvrdio mi je neke sumnje u vezi sa Toškovićevim triptihom.

I kazao zagonetno – idemo dalje. Potpuno se slažem sa onima koji na pronalazak Kupačice gledaju i sa emocijama. Nije ova skulptura samo umjetničko djelo. Ona je za mnoge generacije Beranaca sjećanje na jedno vrijeme, na jednu mladost, na prve svirke na terasi hotela. Baš tu, pored fontane i ove skulpture, „Stari znanci“ su priredili mnogo koncerata za Prvi maj.

Mislim, takođe, da potraga za umjetninama ukradenim i otuđenim iz hotela „Berane“ i drugih objekata ovog nekadašnjeg velikog hotelskog preduzeća, mora da se podigne na mnogo veći nivo. Ako su nam kroz tranziciju nepopravljivo uništili fabrike, ne smijemo dozvoliti da nam bude uništena umjetnost i kultura toga vremana.Ta djela nisu predstavljala samo bogatstvo ovog preduzeća, već umjetničko blago grada i države, i svi treba da daju svoj doprinos da se možda dođe do još nekog traga. Da ne bude baš sve prepušteno privatnim istragama. A sadašnjem vlasniku hotela na povratku „Kupačice“ – svaka čast.

(Foto: Slađan Fatić/Tufko Softić)