Laf naše varoši

Prije nekoliko dana otplovila je iz ovozemaljskog života na lađi sa nebeskim jedrima, onoj koja odvozi dobre, plemenite i pravedne duše ka rajskom naselju i duša Vujice Joksimovića, pravo sa ravnog Buča i iz divnih Berana.

 Vujica nije bio akademik, doktor nauka, političar, istoričar, profesor, ljekar, sportista, ako se u to ne računa pikanje lopte na čuvenom igralištu s metalnim stativama u Lugovima nadomak Lima, nije bio pisac, ni inženjer, slikar, muzičar, ali je zato bio, prije svega – ČOVJEK! I to onaj pravi, kojih je, nažalost, sve manje u ovom divljačkom, sebičnom, lažovskom i grabežnom svijetu. 

Poslije završenog djetinjstva, sa mnoštvo igara, po ledinama i livadama plodnog Buča, koje se ugnijezdilo između Lima i njegove lijeve pritoke Bistrice, koja se survava odozgo sa Bjelasice, a nedaleko od Berana, kao i nakon okončanog učenja u poznatoj beranskoj gimnaziji, otisnuo se u Beograd i upisao je studije prava. Dah velegrada, miris njegovih rascvjetalih lipa, Terazije sa ,,Moskvom“ i ,,Kasinom“, Knez-Mihailova, Skadarlija, duh života u studentskom domu, uz najednom razbuktalu ljubav prema motociklima, pa je i od prve značajnije ušteđevine kupio moped o kojem je i maštao – sve je to uticalo da Beograd i postane dio njegovog srca, kao i većine djevojaka i mladića iz beranske doline, koji su hrlili prema njemu željni novih saznanja i upoznavanja nekog novog načina bitisanja. 

Međutim, njegov nemirni duh je učinio da se i iznenada, bez nekog posebnog razloga, ipak vrati u svoj zavičaj, pravo u topli roditeljski dom. Vujica, poznat i po svojim zlatnim rukama, kojem je gotovo svaki zanat odgovarao, odlučio se da se bavi upravo tom djelatnošću i u Beranama je otvorio staklorezačku radnju. Iznajmio je prostor nekadašnje prodavnice mješovite robe, ali i brašna, sa nazivom ,,Morava“. Cijela zgrada nazvana je Moravska, a njeni stanari i stanarke, kao i ostalih zgrada u okruženju u najdužoj beranskoj ulici, Dugoj,  postali su ,,Moravci“ i ,,Moravke“! Prije nego li se u potpunosti posvetio staklorezačkom pozivu bio je i vozač službenih kola u beranskom Rudniku uglja.

Vujičina staklara nije bila ona obična – bila je poprilično čarobna, poput onih tajnovitih obućarskih, krojačkih i stolarskih radnji smještenih u nekim zabitim uglovima uličica i sokaka, ali koje u sebi nose neku patinu, starinu i sijaset posebnih neispričanih priča i sudbina, koje čekaju da ih neki ključar otključa i da iz svojeg kovžečića prhnu kao lastavice. Postala je brzo mjesto okupljanja njegovih prijatelja, ali i boema, umjetnika raznih vrsta, zanatlija, penzionisanih vozača punih želje da nekom ispričaju svoje stvarne i izmišljene dogodovštine, slučajnih prolaznika, ljetnjih beranskih gostiju, jer je svako ko bi god jednom ušao u tu začaranu prostoriju osjećao potrebu da još jednom navrati, ali ne zbog stakla i posla, nego zbog tople Vujičine riječi i ljubaznosti.

Vujica je bio isti prema svima što se tiče posla – za njega nijesu postojali bogati i siromašni, direktori, upravnici, ministri, političari, uspješni, neuspješni, seljaci, građani, ovi ili oni, za njega su sve mušterije bile iste, a često je znao da bude popustljiv prema onim s tanjim džepovima, a da oni to i ne primijete. I uvijek je tu tekla priča, ona koja ne vrijeđa i ne zadirkuje nikog, ona ispričana iz dubine duše, a on je i znao da ih prenese, jer je i pamtio priče starih i mudrih ljudi, ali i da ispriča svoje, tekla je priča pitka kao čuvena polimska šljivovica, kap po kap iz kazana zvanog život i sudbina.

 Nije u toj staklari rezano samo staklo mauer dijamantskim rezačem sa šest nožića, nego je i brušeno i učvršćivano prijateljstvo, povjerenje i mnogi su iz nje izlazili sa nekom novom snagom, neopterećeni onim što je nepotrebno i s posebnim osjećajem lagodnosti.

Vujica i njegova supruga Biljana, inače, prosvjetni stručnjak, požrtvovano su odnjivili četvoro djece, sad već odraslih i zrelih, dvije kćerke i dva sina, Božidarku, Milanku, Miomira i Radomira. Ništa im nije bilo teško, ni obaveze na poslu, a ni Vujičina putovanja, kao i odlazak u najudaljenija sela, zaseoke, sve samo zbog toga da bi svojem porodu omogućili bezbrižno djetinjstvo, mladost, učenje, studije i da postanu ozbiljne i prave osobe.

Sa svojim drugovima je jedan niz godina naš Vujo svoje slobodno vrijeme provodio u beranskim kafanama i hotelima, ali i šire, shvatajući ih onako kako i treba, kao jedan period u svojem bivstvovanju, kao mjesto okupljanja, razgovora,  razbribrige, druženja, davanja nekog uobičajenog oduška od svakodnevnih obaveza. Bilo je to u vrijeme kad su takva druženja i imala smisla, jer oni koji nijesu osjetili duh i dah starih kafana i hotela, sigurno su ostali uskraćeni za jedno značajno životno iskustvo. A to vrijeme je nosilo sa sobom i uobičajene priče sa prizvukom skazki, legendi, zatim obavezno pričanje viceva, anegdota, bilo je to vrijeme smijeha, poznavanja muzike, filmova, sporta, poštovanje prirode.

Vujica Joksimović je bio i junak jedne od mojih objavljenih priča – od nekoliko rečenica koje mi je slikovito ispričao, koje su naprosto izletjele iz njega, s velikim nabojem  dječačkog straha, koji je proistekao kao  posljedica najobičnijeg nesporazuma, bez imalo njegove krivice, a koji se gomilao godinama u njegovom čistom srdašcetu, skoro do potpunog odrastanja, iz tih rečenica iz kojih je provalila i bujica olakšanja, pristekla je i moja priča, nadasve istinita, ali, naravno, dotjerana, literarno obogaćena, mada mi je i Vujica olakšao rad, jer je znao da priča kao naši stari pripovjedači, gromko, jasno i veoma zanimljivo. 

Iako ga život nije mazio, što se tiče zdravlja, jer je prije otprilike  dvadesetpet ljeta preživio tešku operaciju, zadržao je svoju duhovnu snagu, ljubav za bližnje, rođake, kumove, kao i za svoje drugove i prijatelje. Pa i prije koju godinu, kada je doživio i drugu tešku operaciju, kad je i ostao bez glasa, a kako mu je bilo bez njega to je on samo znao, opet je nastavio kao da mu se ništa nije desilo. Čak je i znao da se našali na račun stanja koje ga je, ni krivog, ni dužnog, snašlo.

Zbog svega toga, kad smo se na Badnje veče prošlog Ljeta Gospodnjeg družili ispred crkve Svetog Arhangela Mihaila, zadužbine protojereja Josifa Bojovića, na Buču, u čijem je obnavljanju, kao i u ostalim mnogim gradnjama i učestvovao, kao građanin i vjernik, kad se radovao dolasku blaženog Praznika sa svojom porodicom, kad je bio ispunjen i ogromnom  ljubavlju prema svom radovanju, unuku Jakovu, kad je bio i sa svojom braćom Milićom i Dragutinom i njihovim porodom, sa svojim drugovima, prijateljima, sa svojim Bučičanima i Bučičankama, ali i kad se, kao da je dijete, radovao iskrama koje su iz naloženih badnjaka iskrile ka zvijezdama da se s njima stope, pomislio sam i ponadao se da će i ovog puta biti jači od svih zdravstvenih nevolja, pa i ove poslednje koje ga je  tako mučki spopala.

Vujica Joksimović je svoj prepoznatljivi nadimak Laf zaradio zbog  darežljivosti, dobročinstava, dobrodušnosti, brige za svoju porodicu, ali i za  svakog svojeg druga i prijatelja, naročito onda kad bi neko od njih imao poteškoća sa zdravljem, ali se i bezmjerno radovao svakom njihovom životnom uspjehu – Vujica je bio i ostao Laf u srcu, Laf naše varoši…

 

Piše/Crtež: Milija Pajković

Povezane vijesti

Hana Ljuca ĐAK generacije Beranske Gimnazije

Čestitke! Odlukom Nastavničkog vijeća JU Gimnazije “Panto Mališić”, za učenicu generacije za školsku 2023/24. godinu izabrana je Hana Ljuca. Ona je učenica IV-2 odjeljenja.