Protosinđel Evstatije: Raskid sa agresivnom odvojenošću crkve i države

Srpskom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi je potpisivanjem Temeljnog ugovora na jedvite jade, uz pad vlade, priznato teorijsko pravo na postojanje, dok je praktična primena u davanju sloboda i prava dobrim dijelom onemogućena.

Protosinđel Evstatije

Razdoblje gonjenja crkve, prouzrokovano željom postkomunističkog političkog establišmenta da se kroz etnoinženjering obogati, a koje je kulminiralo njihovom ekskomunikacijom i veličanstvenim litijama, sada je iza nas.

Otvorenih pritisaka i gonjenja danas nema. Nije isključeno da ih neće biti, kaže protosinđel Evstatije Dragojević iz manastira Đurđevi stupovi kod Berana, odgovarajući na pitanje kako ocenjuje trenutni status Srpske pravoslavne crkve, ali i srpskog naroda u Crnoj Gori.

– Potpisivanje Temeljnog ugovora predstavlja definitivan raskid sa agresivnom odvojenošću crkve i države koja je posle nasilnog ukidanja monarhističkog društvenog uređenja 1945. bila nametnuta srpskom narodu i srpskoj crkvi u cjelini. Temeljni ugovor postavio je temelj kooperativnoj odvojenosti crkve i države, koja je u srpskom narodu istorijski prisutna kako kroz ideju simfonije tako i kroz savremene civilizacijske tekovine evropskih država čijem uređenju, kao društvo, težimo. Započeto je vraćanje Crne Gore svom izvornom srpskom pravoslavnom biću – ističe protosinđel Evstatije u razgovoru za „Politiku”.

On dodaje: – Ipak, do zadovoljavajućih standarda za ulogu crkve u javnoj sferi ostalo je još mnogo toga da se uradi. Očit primjer je današnji izgled Cetinjskoga manastira. Drevna svetinja oblepljena je državnim zastavama Crne Gore koje su postavili izgrednici i jedno policijsko vozilo je danonoćno postavljeno ispred manastira. Da li patrolna kola čuvaju srpski manastir od Crne Gore ili Crnu Goru od svetosavlja u manastiru ostaje nejasno, ali o crkvenoj trobojci na ovoj svetinji nema ni govora. Ono što se dozvoljava svakom ribolovačkom savezu, u praksi se ne dozvoljava Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Crkva je tu zauzela jedan pomirljiv stav da se u sredinama kakva je na primer Cetinje ne bi dizale tenzije. To jeste taktički mudro, ali na taj način potiskivanje srpstva i svetosavlja počinje da se internalizuje, pa crkvene trobojke koje se po običaju ističu za velike crkvene praznike i povodom dočeka patrijarha počinju izostajati i tamo gde rizika od potencijalnih incidenata i nema. Tako izostaju ne samo na Cetinju nego i u Podgorici i na drugim mestima. Kada se prihvati takvo stanje, onda neki važniji, civilizacijski iskoraci kao što je vraćanje devastirane Njegoševe kapele na Lovćenu, uvođenje vjerske nastave u javne škole, restitucija imovine i slično, nažalost, ostaju samo puke želje. Srpskom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi je potpisivanjem Temeljnog ugovora, na jedvite jade, uz pad vlade, priznato teorijsko pravo na postojanje, dok je praktična primjena u davanju sloboda i prava dobrim dijelom onemogućena. Još uvijek živimo u jednom potisnutom ambijentu gdje predstavljamo trpljenu stranu.

Vjerujete li da će na popisu stanovništva biti moguće „izvojevati” makar jezičku pobjedu kako bi srpski jezik ponovo bio službeni jezik?

– Na ovo pitanje bih odgovorio imajući u vidu jednu sasvim drugu stvar. Naime, kao prvo, prilikom određivanja šta jeste jezik mogu se uzimati u obzir isključivo lingvistički, eventualno i sociolingvistički kriterijumi. Mi u Crnoj Gori imamo jedinstven fenomen da je jezik proglašen političkom voljom, bez naučne zasnovanosti. U Ustavu stoji ime jezika koji nikada nije postojao, nema utemeljenja u narodu… Jednom riječju, crnogorski jezik nastaje političkom odlukom. Opšte je poznata činjenica da jezik ne mora biti unijet u Ustav, a ako se već unese – onda mora biti standardizovan i normiran. Tako ustrojen jezik dobija društvenu verifikaciju i u znatnoj meri doprinosi jezičkoj monolitnosti i socijalnoj stabilnosti. Vidimo da je danas u Crnoj Gori linija „razgraničenja” najmarkantnije izražena po pitanju jezika i nacionalnog određenja. Jedno ne može bez drugog. Upravo su iz tog razloga promotori crnogorskog uzeli za imperativ da što dublje rascijepe jedinstveno srpsko biće po pitanju jezika i nacije, dok crkva kako-tako još uvijek ostaje na najnižoj lestvici njihovog uspjeha.

Okolnosti u kojima se danas nalazimo, nakon trodecenijskog režima i jednoumlja, koji je na izvjestan način akumulirao sve podjele koje su vremenom buknule, iniciraju da možemo sa sigurnošću reći jedino da se narod počeo oslobađati stega, partijskih okova, političkih zabrana, te da će vreme koje dolazi u svakom smislu doneti dugo čekanu slobodu. Imajući to u vidu, a takođe polazeći od toga da su Srbi većinski narod u Crnoj Gori – nadamo se da će se sve više ljudi vratiti svojim korijenima, svom nacionalnom određenju, svom jeziku, konačno vratiti se sami sebi. U tom slučaju najmanje je bitno koji je jezik službeni, a koji je „sam” u službenoj upotrebi. Premda moramo napomenuti da je jezik u službenoj upotrebi u stvari službeni jezik, a isto tako da službeni jezik ne mora biti u službenoj upotrebi. Pomenuti vlastodršci su se dosetili da ne mogu postojati dva službena jezika (iako u svijetu, npr. u Švajcarskoj, postoje četiri!?, a postoji takva praksa u više država), otišavši korak dalje proglašenjem crnogorskog jezika za državni, bez ikakvog (makar) pravnog utemeljenja. Mislimo da to vrijeme bezakonja mora da prestane, a tome će u prilog najbolje ići rezultati sa popisa… Svakome treba dati ono što mu pripada i nikome ne oduzeti ništa od onoga što je njegovo. Kad zavlada pravda u jednom društvu, svi članovi su slobodni i jednaki, a kad jedan oboli svi su bolesni (Mt. 12, 26). To nam je vodeći motiv u razmišljanju i jedna od poenti našeg odgovora.

Šta će se dešavati ukoliko rezultati popisa ozvaniče da se broj Srba povećao za desetak odsto u odnosu na prethodni popis, odnosno hoće li to biti rezultat slobodnog, a ne kontrolisanog popisa kakvi su bili svi prethodni?

– Upravo će rezultati popisa pokazati u kojoj mjeri je Crna Gora bila, bojimo se i ostala, „slobodno društvo”, a to će nam najbolje reći broj pripadnika srpskog naroda koji će porasti za deset i više procenata.

Otkuda ovolika razlika?

– Vjerovatno otuda što je prethodni popis bio kontrolisan i neslobodan, naravno na štetu srpskog naroda, a vjerujem da i budući rezultati neće u potpunosti odgovarati pravom stanju. Broj Srba je zasigurno veći te je potrebno vremena i izgradnje institucija što će omogućiti slobodno izjašnjavanje. Bez obzira na ustavnu odredbu da je Crna Gora građanska država, praksa je pokazivala nešto sasvim drugo – Crna Gora je bila građanska onoliko i u toj meri koliko je bila antisrpska, a donošenjem necivilizacijskog zakona ona je umalo postala i bogoborna, naravno željom tadašnjeg tiranina Đukanovića koji je prevideo riječi vladike Rada da je teško protiv Boga ratovati. Zadatak političkih elita i institucija je vrlo jednostavan i sastoji se u tome da se srpskom narodu vrate građanska prava koja su i dalje ugrožena.

Razumem da nije na Vama da saopštavate političke stavove, ali kao monah, ima li crnogorska politička scena, njeni glavni akteri ono toliko neophodno, Božje zrnce soli?

– U Crnoj Gori ima mnogo zrnevlja soli, pokazano je ovo više pute, a poslednji put 2020. godine. Jedan od glavnih problema crnogorskog društva je taj da vlade, pa i one ekspertske, u kontinuitetu ne slušaju svoj narod. Imamo čitav niz odluka vlasti koje nemaju uporište u narodnoj volji, pomenućemo članstvo u NATO paktu, uvođenje sankcija Rusiji, zahladjenje odnosa sa Srbijom, a posebno priznanje lažne države Kosovo, što je trajno ukaljalo crnogorski obraz i unizilo sviketlo oružje oslobodilaca Metohije iz balkanskih ratova. Osim svega ovoga, svjedoci smo unutrašnjeg raspada institucija sudstva, tužilaštva i policije, dakle kao društvo došli smo u ozbiljnu krizu. Pri tom, političkim predstavnicima srpskog naroda i dalje nije dozvoljeno da na osnovu povjerenja koje su dobili od građana uđu u vlast i samim tim preuzmu odgovornost u rješavanju ove duboke krize. Napominjemo da se radi i političarima koji su jedini imali hrabrosti i istrajnosti da se suprostave Đukanovićevom hibridnom režimu, kako ga je narekao američki izvještaj o stanju ljudskih prava za 2019. godinu. Prateći Vašu jevanđelsku analogiju o zrncu soli, usuđujem se reći da je srpski narod i dalje so ovoj, od Boga blagoslovenoj zemlji i da zahvaljujući njemu ona opstaje na temeljima svog istorijskog postojanja do današnjih dana.

Priznanje za rad na očuvanju samosvijesti Srba

Đorđe Milićević, ministar bez portfelja u Vladi Srbije zadužen za koordinaciju odnosa sa dijasporom, nedavno Vam je u Beogradu uručio zahvalnicu za poseban doprinos očuvanju nacionalnog identiteta Srba u Crnoj Gori. O kakvom je priznanju riječ?

-Jedan od strateških ciljeva Vlade Srbije i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića je očuvanje nacionalnog identiteta našeg naroda koji živi van granica Srbije. Uvjeren sam da je dugačak spisak zaslužnijih od mene za bilo koje drugo priznanje pa i za ovo, ali su u ovom slučaju prepoznati moji lični napori da se Srbi u Crnoj Gori sačuvaju i očuvaju svijest o pripadnosti porodici velikog srpskog naroda

Intervju Politika, Božićni broj

Povezane vijesti

Vlada u petak o Brđaninu

Komisija proslijedila izvršnoj vlasti Šaranovićev predlog za razrješenje direktora Uprave policije Vlada Crne Gore odlučivaće na sjednici u petak o razrješenju šefa policije Zorana Brđanina,