Simonović: Bilo bi korisno imati stručnjake koji bi se bavili isključivo nasilnicima

Nasilje u porodici je posebno društveno-opasan oblik ponašanja kojim se krši pravo na život, psihički, fizički i seksualni integritet, sloboda, bezbjednost i ljudsko dostojanstvo unutar porodice. Vršeći porodično nasilje jedan član porodice ugrožava tjelesni ili psihički integritet drugog člana porodice. Međutim, porodica u savremenom tumačenju prosječnog građanina Crne Gore jeste nešto privatno u šta se niko ne bi miješao.

Rješavanje problema porodičnog nasilja u jednom, još uvijek prilično konzervativnom i patrijarhalnom crnogorskom društvu predstavlja kompleksan zadatak koji zahtijeva uključivanje kompletnog sistema. Dakle, nije dovoljno samo razgovarati o tome – potrebno je imati strategije za preventivno djelovanje.

Postavlja se pitanje u kolikoj mjeri su institucije sistema zaista spremne da prepoznaju visinu rizika u skladu sa kojim će planirati svoje dalje postupanje, shodno nadležnostima. Da li su trenutni formulari za procjenu dali zadovoljavajuće rezultate?

Kada su u pitanju kriminalističke istrage nasilja u porodici izvršilac jeste poznat, samo je potrebno rasvijetliti događaj u smislu toga da li u konkretnom slučaju postoje elementi krivičnog djela ili prekršaja, odnosno da li se uopšte radi o kažnjivom ponašanju. Problem se najčešće javlja jer u konkretnom momentu nije moguće odrediti profil nasilnika u skladu sa čim bi se reakcije institucija mogle orjentisati u radu.

Ukoliko bi postojale uređene baze podataka o izvršiocima, uključujući njihove kriminalističke profile, programi prevencije mogli bi biti daleko djelotvorniji. Na primjer policijski službenik koji zaprima prijavu mogao bi trenutno da raspolaže sa dovoljnim brojem informacija koje su na terenu korisne. Zakonski okviri naše zemlje nemaju kriterijumske parametre koji bi odgovorili ovom izazovu.

Kriminalistički profil nasilnika podrazumijeva skup podataka o izvršiocu koji su visoko rizični, a koji se odnose ne samo na posjedovanje oružja, recidivizam u vršenju i sl. već i aspekte njegove ličnosti.Veoma bi bilo korisno imati stručnjake u sistemu koji će se baviti isključivo nasilnicima, u šta bi bio uključen i obavezan tretman psihoterapeuta ili psihologa u skladu sa identifikovanim kriminalističkim profilom. Na primjer, ukoliko se desi da izvršilac bude kažnjen to ne znači da u budućnosti neće vršiti nasilje, a praksa je upravo to pokazala. Institucije se ne bave dovoljno psihom izvršilaca porodičnog nasilja, a s druge strane konzervativni sistem se snažno odupire razvodu percipirajući ga kao „uništenje porodičnog gnijezda“, što može biti jedan od razloga što se sa ovim problemom kod nas teško izlazi na kraj.

Mr Anđela Simonović, kriminalista i psiholog