Vojvoda Gavro Vuković prvi diplomata Crne Gore

Navodi se kako se vojvoda Gavro Vuković posljednjih godina života povukao u ovu kuću u Beranama i potpuno posvetio pisanju svojih memoara. Kroz to obimno štivo, koje u rukopisu broji preko hiljadu strana, želio je da napravi prikaz spoljne politike Crne Gore sa kraja 19. i početka 20. vijeka, utemeljen na originalnim dokumentima iz lične arhive

Vojvoda Gavro Vuković rođen je 1852. godine u selu Lopate u Lijevoj Rijeci. Njegov otac vojvoda Miljan Vukov Vešović, bio je važna politička ličnost u vrijeme knjaza Danila, prethodnika knjaza i kralja Nikole (1860-1918). Vojvoda Miljan Vukov bio je državnoj službi najprije kapetan ljevorečke kapetanije, zatim upravitelj jedne administrativne oblasti crnogorske države – Vasojevićke nahije, a kasnije član crnogorskog

Senata, vrhovne institucije sudske i administrativne vlasti u Knjaževini Crnoj Gori.
Kao sin jedne uticajne političke ličnosti, Gavro Vuković je imao uslove ne samo da se redovno školuje, već i da stekne najbolje obrazovanje u inostranim školama. Osnovnu školu započeo je u manastiru Đurđevi Stupovi Berana, a završio je na Cetinju. Poslije osnovne škole, upisao se u gimnaziju u Nici. Nakon izvjesnog vremena napušta Nicu i gimnaziju nastavlja u Beogradu, gdje maturira 1869. godine.

Poslije gimnazije upisuje Pravni fakultet u
Beogradu, na kome diplomira 1873. godine.

Bio je prvi diplomirani pravnik iz Crne Gore.

Nakon završetka fakulteta vraća se u Crnu
Goru, gdje kao mlad pravnik, koji odlično govori francuski jezik, dobija službu u državnoj upravi. Aprila 1874. imenovan je za sekretara Senata.

Po povratku u zemlju zauzima visoke položaje i povjeravaju mu se značajni državni poslovi. Na mjestu ministra inostranih poslova bio je šesnaest godina (od 1889. do 1905.). Bio je predsjednik Državnog savjeta od 1906. do 1914. godine. Za svoje zasluge 1892. godine dobija zvanje vojvode, koje je imao i njegov otac“  – prisjeća nas, ili edukuje, promotivni tekst.

Vrijeme u kojem se vojvoda Gavro Vuković bavio diplomatijom, smatra se jednim od najkomlikovanijih u crnogorskoj istoriji. „Poslije višedecenijskog vojevanja i borbi za oslobođenje, sve probleme sada je trebalo rješavati diplomatskim putem. Razgraničiti se sa Turskom, održati dobre odnose sa Rusijom, popraviti odnose sa Srbijom i uklanjati sve izvore konfrontacija sa novim susjedom, Austrougraskom. Najteže je bilo u pregovorima sa Osmanskim carstvom kada je poslije Berlinskog kongresa trebalo izvršiti razgraničenje teritorija. Upravo Gavro Vuković postavljen je za otpravnika poslova Knjaževine Crne Gore u Carigradu, gdje je boravio sa prekidima  od 1879. do 1884. godine“, ostalo je zapisano.

O tom periodu u svojim memoarima vojvoda Gavro piše: „Ni pomoćnika ni dragomana ni kaveza pa ni sluge nijesam imao. A morao sam raditi najteži posao, pregovarati sa nemogućim Turcima dan i noć. Sa očajničkim strpljenjem izdržao sam cijelu godinu dana boreći se i sa materijalnim oskudicama. Sam, takoreći iskrpio sam, pitanje političkih granica“.

Navodi se kako se vojvoda Gavro Vuković posljednjih godina života povukao u ovu kuću u Beranama i potpuno posvetio pisanju svojih memoara. Kroz to obimno štivo, koje u rukopisu broji preko hiljadu strana, želio je da napravi prikaz spoljne politike Crne Gore sa kraja 19. i početka 20. vijeka, utemeljen na originalnim dokumentima iz lične arhive.

Vojvoda Gavro Vuković bio je i tvorac
prijedloga ugovora o političkoj i vojnoj saradnji između Crne Gore i Srbije. Nacrt
ugovora nastao je 1904. godine i predviđao
je zajednički rad Srbije i Crne Gore u zau￾zimanju Stare Srbije, Makedonije i Albanije, tj. u oblastima koje su pod osmanskom vlašću. Sporazumom se predviđaju i principi na osnovu kojih treba izvršiti podjelu osvojenih teritorija, pri čemu treba voditi računa da interesi i aspiracije Bugarske ovom podjelom ne budu ugrožene. Predlogom ugovora Srbija i Crna Gora treba da postignu saglasnost o odbijanju miješanja drugih država u podjelu teritorija Osmanskog carstva na koje imaju istorijsko i etničko pravo, kao i da samostalno pristupe rješavanju albanskog pitanja.
Nacrt ugovora koji je predložio crnogorski
ministar inostranih poslova, i koji je predviđao veću samostalnost balkanskih država u nacionalnoj politici, kao i srpsko-bugarski sporazum oko podjele teritorija, srpska vlada je odbacila smatrajući da je, s jedne strane, nekorektan prema Rusiji, kojoj treba dati pravo da arbitrira u balkanskim pitanji￾ma, a s druge, da je previše korektan prema Bugarskoj, koju je trebalo ostaviti bez dijela Makedonije. Rad na sklapanju ovog ugovora, tokom 1904. godine, bio je jedan od posljednjih diplomatskih zadataka vojvode Gavra Vukovića kao ministra inostranih djela Knjaževine Crne Gore.

Spomen kuća Vojvode Gavra Vukovića, Berane

Spomen-kuća vojvode Gavra Vukovića, obnovljena je 2001. godine, po projektu arhitekte Slobodana Slovinića i sačuvala je umnogome svoju osobenu arhitekturu sa baroknim elementima. Prema mišljenu stručnjaka,  ova kuća predstavlja i jedini profani spomenik sa odlikama secesije u Gornjem Polimlju. Njen prvobitni arhitekta ostao je nepoznat.

U prizemlju kuće nalazi se galerijski prostor i nekadašnja radna soba sa bibliotekom. Namještena po uzoru na kuće tog vremena, u radnoj sobi se čuvaju lične stvari vovjode Gavra, među kojima i njegova sablja i brojni rukopisi.

Gavro Vuković umro je u Beranama, u zoru, 29. jula 1928. godine, a sahranjen je kod manastira Đurđevi stupovi, tu pored igumana Mojsija Zečevića (1780-1850).

Povezane vijesti