Život Mine Karadžić bio je tragičan, ispunjen tugom i samoćom: Njegoš i Branko Radičević su joj posvetili pjesme

Mina Karadžić bila je veoma obrazovana, kreativna, talentovana, druželjubiva i senzibilna ličnost

Vilhelmina Mina Karadžić, srpska slikarka i književnica, ćerka Vuka Stefanovića Karadžića rođena je 1828. godineMina Karadžić je jedna od tri slikarke (pored Katarine Ivanović i Poleksije Todorović) koje su radile u Srbiji u 19. vijeku.

Mina Karadžić bila je veoma obrazovana, kreativna, talentovana, druželjubiva i senzibilna ličnost. Ova hrabra žena pojavila se u srpskoj narodnoj nošnji na Bečkom balu, igrala kolo i zadivila austrijsku gospodu.

Pisala je stihove, prevodila narodne pripovijetke i pjesme sa srpskog na njemački jezik. Pisma i dnevnički zapisi koje je iza sebe ostavila oslikavaju nam njenu izuzetnu ličnost. Mina Karadžić jedna je od prvih žena slikarki u srpskoj likovnoj umjetnosti, koja je slikarstvo učila i usavršavala u tada najboljim bečkim ateljeima.

Vuk Karadžić želio je da kćerki pruži najbolje obrazovanje. Odlično je govorila francuski i italijanski, a tek u petnaestoj godini počinje predano da izučava srpski jezik. Očeva želja, da uči svirati klavir kod najboljih bečkih učitelja, nije bila ispunjena jer nisu imali mogućnosti, iako je Mina bila muzikalna. Lijepa Mina Karadžić kroz život je prošla sa mnogo tuge i samoće iako je bila okružena mnogim udvaračima i onima koji su je potajno voljeli.

Očeva desna ruka

Dom Vuka Karadžića bio je sjedište najumnijih ljudi, a njegovi korespodenti bili su najznačajnije ličnosti evropske kulture i umjetnosti toga doba. U središtu svih tih odnosa nalazi se Mina Karadžić. Bila je očeva miljenica, ali i miljenica svih onih koji su često boravili kod Vuka Karadžića. Očeva desna ruka, prevodilac, sekretar, duboki poznavalac njegovog djela i pratilac na putovanjima. Poslovicu drž’ se zubima za vjetar čula je slučajno i odmah poslala ocu kako bi je uvrstio u svoju knjigu. Najveći dio njenih pisama svjedoči o odnosima u porodici Vuka Karadžića. Minka, kako ju je od milošte zvao, ostavila je mnoštvo podataka o Vukovom odnosu prema djeci, o prilikama i neprilikama u kojima su živjeli, o Vukovim prijateljima, saradnicima, o ljudima i događajima koji su obilježili srpsku književnost i umjetnost. Najviše nježnosti i brige iskazivala je prema bratu Dimitriju. Piše mu ovako:

Veoma me raduje, kako saznajem iz tvog pisma od 5. marta, da si primio moj portret i da te raduje. Objesi ga na neko mjesto gdje ga najčešće možeš gledati i kad god tvoj pogled padne na njega, sjeti se da isto kao što je ova slika blizu tebe i moje su misli čvrsto uz tebe i niko te na ovoj zemlji ne može više voljeti od mene!

Dimitrije Karadžić bio je jedan od najškolovanijih srpskih oficira. Sklon piću i kocki upropastio je očevo nasledstvo i otišao u Rusiju odakle je krenuo u srpsko-turske ratove kao dobrovoljac ne bi li se iskupio. Sestra mu je pisala pred odlazak u Rusiju:

Na koljenima te molim, nemoj dalje da budeš svoj sopstveni neprijatelj, i budi drugi. Moj blagoslov i molitva će te pratiti i neka slutnja mi govori da ćeš tamo kuda namjeravaš, naći ono što si do sada uzalud tražio.

Iz pisama Mine Karadžić saznajemo da je carsko-kraljevska vlada u Beču, mjesec dana nakon smrti Vuka Karadžića dala nalog jednom umjetniku da izradi njegovu bistu i da je pokloni omladini u Novom Sadu. Minu Karadžić o tome je obavijestio Feliks Filip Kanic, Vukov prijatelj. Ona mu odgovara: Kanic, kome mogu da zahvalim za prvu vijest o izradi biste, sasvim se zauzeo za to da umjetnik predstavi oca u kućnom ogrtaču u kome ga je često viđao. Ali pošto je ogrtač koji je mati tebi dala moram ti dosađivati molbom da pošalješ isti povoljnom prilikom…ali po mogućstvu što skorije jer će umjetnik početi sa oblikovanjem što prije to ranije.

Radosti i tuge

Porodični život Mine Karadžić bio je tragičan, ispunjen tugom, brigom i samoćom. Prvi put Mina Karadžić vjerila se sa Florom Ognjevim, Rusom, doktorom medicine. Vjeridba je raskinuta 1847. godine jer se pokazalo da njen izabranik nema dovoljno sredstava za samostalan život u Moskvi. Vuk Karadžić za zeta je priželjkivao Imbru Tkalca. Međutim, Aleksa Vukomanović zaprosio je Minu Karadžić 1856. godine, uputivši pismo njenom ocu. Aleksa Vukomanović bio je profesor Liceja u Beogradu. U maju 1858. godine, u Sabornoj crkvi u Beogradu, vjenčali su se Mina Karadžić i Aleksa Vukomanović. Voljela je svog muža, obožavala je da sluša njegove recitacije i da ga gleda dok vodi svoje ozbiljne debate. Zbog ljubavi je prešla u pravoslavlje i dobila ime Milica. Njen muž bio je bolešljiv čovjek. Zbog izgubljenog vida često je morao da ide na liječenje u inostranstvo. Uvijek je bila uz njega i prikupljala novac za liječenje. Godinu dana nakon vjenčanja dobili su sina Janka, ali njena sreća nije dugo potrajala. Svega nekoliko mjeseci po sinovljevom rođenju umire Aleksa Vukomanović. O svojoj tuzi i suzama često je pisala u dnevniku. Sa smrću muža započela je životna tragedija Mine Karadžić. Početkom šezdesetih godina ponuđen joj je posao upravnice tek osnovane Više ženske škole u Beogradu. Ona je odbila taj posao, jer zbog majke nije mogla da napusti Beč. Nakon pet godina umire joj otac. Tog dana kad je umro, Vuk Karadžić se probudio i rekao joj da bi ozdravio kada bi mogao da se napije vode sa lovćenskog izvora. Nakon očeve smrti, brat Dimitrije prodao je imanje u Tršiću i sve proćerdao. Mina Karadžić sama se brinula o bolesnoj majci Ani i sinu Janku. Dvanaest godina posle Vukove smrti umire njegova supruga Ana. U posljednjem srpsko-turskom ratu, na Kavkazu umire mladi ruski oficir Janko Vukomanović. Tada se Mina Karadžić povlači u samoću. Pisala je Petru Ostojiću, nakon sinovljeve smrti: Molim Vas otidite svakako u Junkersko učilište pa ispitajte tamo potanko ko je primio iz ruke Jankove pisma i medalju za hrabrost što ju je zadobio vojujući protiv Turaka, pa ako je to na poštu predato, molim Vas na pošti pitajte, jer se ja strašno bojim, da se poslednji spo-men na moga sina izgubi! Molim Vas učinite mi to, blagoslov Božji će Vas pratiti!

Slikarstvo

Njena ljubav prema slikarstvu bila je neopisiva. Minini počeci u likovnoj umjetnosti bili su u znaku bidermajera što se primjećuje na odlično komponovanom autoportretu i portretu brata Dimitrija. Na slikama Starac duge kose i Djevojčica sa crvenom maramom do izražaja dolazi struktura velikih obojenih mrlja i toplog, jarkog rumenila otkrivenih delova tela što pokazuje da ona ne crta nego slika. Posebnu pažnju Mine Karadžić privlačile su fizionomije naočitih Bosanaca i Crnogoraca pa ih je prikazivala na svojim slikama. Djevojka sa vinovom lozom neobičnom toplinom boje prerasla je u simbol hedonističke radosti življenja mlade umjetnice. Inspirisana Markom Kraljevićem naslikala ga je na dvije slike, Marko Kraljević sa topuzom i Marko Kraljević sa šestopercem. Likovno obrazovanje stekla je u Beču kod slikara Fridriha Zilhera. Prvi period njenog slikarstva je pod uticajem građanskog klasicizma, a drugi pod uticajem romantizma. Porodične tragedije i nedaće uticale su da zauvek napusti slikarstvo.

Prevodilački i stvaralački rad

Od 1845. prevodila je srpske narodne pjesme na njemački jezik i slala ih, kao ogled, Jakovu Grimu. Najznačajniji je njen rad na prevođenju narodnih pripovijedaka, koje je Vuk slao braći Grim od 1853. godine. Zbirka pripovijedaka, sa 1200 poslovica objavljena je u Berlinu 1854. godine, sa Grimovim predgovorom. Mina Karadžić posvetila ju je kneginji Juliji. Jakov Grim će u njezin Spomenar zapisati aforizam Mnogo je hrane u brazdama siromašnim, misleći na Srbe koje je Evropa smatrala kulturno siromašnim. Iz Berlina, Mina Karadžić pisala je majci o braći Grim i o istoričaru Leopoldu Rankeu, koji su učinili mnogo toga za srpsku kulturu. Ona piše o njihovim domovima, čije je gostoprimstvo upoznala. Piše ovako: Odatle idemo Grimovima. Oba brata su iznenađujuće ostarila. Videla sam i kćer Jakoba Grima: devojka od šesnaest godina najviše, a već prava naučnica. Ni o čemu drugom nije pričala sem o kniževnosti i estetici, a izuzetno je svrh toga ružna, a što se govora i ponašanja tiče – prava severna Nemica.

Mina sa sinom Jankom

Na preporuku kneza Mihaila, 1850. godine na putu po Srbiji Vuku i Mini Karadžić pridružila se Engleskinja Lujza Kar. Na njen nagovor nastaje Minin rukopis Nekoliko dana po Srbiji, koji je u Brankovom kolu objavljen 1895. godine. Ove bilješke imaju dokumentarnu vrijednost. U ovom tekstu psebno se izdvaja uspješno opisan lik ostarelog Luke Lazarevića. Posebno dragocen je njen članak o Branku Radičeviću. Poslije očeve smrti postala je glavni oslonac porodice i potpuno se posvetila sređivanju očeve zaostavštine, a posebno velike prepiske. Nastavila je rad na objavljivanju i preštampavanju Vukovih djela. Tek 1884. godine srpska vlada je od Mine Karadžić otkupila pravo preštampavanja dela Vuka Karadžića za 6000 dinara u zlatu doživotne godišnje rente. Poznavala je mnoge znamenite ličnosti tog vremena. Neki od njih kao što su Ludvig Avgust Frankl i Zigfrid Keper posvetili su joj svoje knjige, a Njegoš i Branko Radičević posvetili su joj svoje pesme. Posebnu vrednost ima Spomenar Mine Karadžić. U njemu su od 1849. godine njeni i očevi prijatelji ispisivali posvete. U njemu je Branko Radičević, na Badnji dan 1849. godine, zabilježio pjesmu Pevam danju, pjevam noću posvećenu upravo njoj. O ljubavi Branka Radičevća i Mine Karadžić može se samo nagađati.

Portret Branka Radičevića

Umrla je u Beču, sama, uz svakodnevnu tugu. Njeni posmrti ostaci preneseni su u Beograd, na Tašmajdan. Posle prekopavanja starog beogradskog groblja kosti njene porodice prenesene su u Savincu, nedaleko od Gornjeg Milanovca, pokraj divlje i šumne reke Dičine. Stihovi Mine Karadžić:

Sećaj me se! Ali ne…

Radije me zaboravi,

Biće to bolje za nas oboje;

San je bio lep…prekrij ga velom,

Zaboravi me odvažno –

Ali ne – sećaj me se.

(Espreso / Impuls portal)

Povezane vijesti

Danas je Kurban bajram

Najveći islamski praznik Kurban bajram počinje danas, a slaviće se četiri dana. Praznik se zove Kurban bajram jer se na taj dan prinosi žrtva –

Bora Đorđević posjetio manastir Ostrog

Danas je frontmen legendarnog beogradskog rok benda “Riblja čorba” Bora Đorđević posjetio manastir Ostrog. Đorđevića je primio Sergije (Rekić) iguman manastira Ostrog, kome je kultni