Dok savremena društva podižu standarde zaštite životinja, pooštravaju odnos prema nehumanom postupanju i jačaju zaštitu prirode, Crna Gora je napravila korak u suprotnom pravcu.
Umjesto novih mjera zaštite životinja, dobili smo Pravilnik kojim je za srnu i lane određena lovna sezona od 1. oktobra do 31. decembra. Pravilnik je donijelo Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, uz prethodno pribavljenu saglasnost Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera.
Zato ovo nije pitanje jednog resora. Oba nadležna ministarstva su neposredni učesnici u istoj odluci i zajedno nose političku i institucionalnu odgovornost za njene posljedice: Ministarstvo poljoprivrede je Pravilnik donijelo, a Ministarstvo ekologije mu je dalo prethodnu saglasnost. Nema skrivanja iza nadležnosti, procedure ni potpisa drugog resora ova odluka ima dvije institucionalne adrese i obje moraju odgovoriti za nju.
Dakle, umjesto da 2026. godine razgovaramo o tome kako dodatno zaštititi životinje, država je propisala period u kojem se mogu odstrijeliti srna i njeno mladunče.
Posebno je važno ovu odluku posmatrati u širem kontekstu odnosa države prema prirodnim resursima. Državni organi su tokom 2025. i 2026. saopštavali o krivičnim prijavama i akcijama zbog neovlašćene eksploatacije šljunka iz korita Morače i bespravne sječe državnih šuma. Naše rijeke, riječna korita i šume već su godinama pod pritiskom nezakonite eksploatacije i devastacije.
U takvom ambijentu legitimno je postaviti pitanje nadležnim ministarstvima: nakon svega što su naše rijeke i šume već pretrpjele, zašto se novi pravni okvir kreće ka manjoj, a ne većoj zaštiti živog svijeta?
Ako su godinama problem bili šljunak, pijesak, riječna korita i šume, onda se danas opravdano postavlja još teže pitanje: poslije svega što su naši prirodni resursi već pretrpjeli, da li je sljedeća granica koju država pomjera upravo zaštita živog svijeta – i to ni više ni manje nego ženki i mladunaca? Poslije devastiranih rijeka i šuma, Crnoj Gori ne treba politika koja će i zaštitu životinja gurati unazad.
To je političko i institucionalno pitanje na koje nadležna ministarstva duguju veoma ozbiljno obrazloženje.
Posebno zato što govorimo o Crnoj Gori – državi koja je prije 35 godina sebe proglasila ekološkom državom. Deklaracija o ekološkoj državi usvojena je 20. septembra 1991. godine i počiva na obavezi zaštite prirode i odgovornosti prema budućim generacijama.
Trideset pet godina kasnije, samo nekoliko dana nakon obilježavanja tog datuma, na snazi imamo propis kojim je lane stavljeno u lovnu sezonu.
Ne može se jednog dana govoriti o ekologiji, održivosti, zaštiti biodiverziteta i odgovornosti prema budućim generacijama, a nekoliko dana kasnije očekivati da javnost ne postavi pitanje zašto je mladunče dobilo mjesto u lovnom kalendaru.
Ekologija nije riječ koja se stavlja u naziv institucije. Ona se pokazuje onda kada nadležni organi treba da biraju između većeg i manjeg stepena zaštite prirode.
U ovom slučaju nema podjele odgovornosti. Ministarstvo poljoprivrede je ovakav Pravilnik donijelo, Ministarstvo ekologije mu je dalo prethodnu saglasnost i oba su neposredni učesnici u istoj odluci. Zajedno nose političku i institucionalnu odgovornost za pravac koji je ovim propisom izabran i nijedno ne može svoju ulogu svesti na puku proceduru.
Posebno je teško razumjeti ovu odluku kada isti Pravilnik navodi da se lovne sezone određuju u zavisnosti od bioloških svojstava divljači, uključujući period i proces razmnožavanja i podizanja mladunaca.
Zato nadležna ministarstva treba da odgovore na jednostavno pitanje: kako se od „podizanja mladunaca” kao jednog od kriterijuma došlo do toga da mladunče završi u lovnoj sezoni?
Na osnovu koje stručne analize? Na osnovu kakvih podataka o brojnosti? Ko je procijenio posljedice? Ko je konsultovan? I ko je zaključio da je Crnoj Gori 2026. godine potrebno manje, a ne više zaštite za ove životinje?
Nije dovoljno reći da je sve urađeno „u skladu sa propisima“. Propis ne može biti sam sebi opravdanje.
Upravo ovakve odluke pokazuju koliko ozbiljno može biti pomjeranje granica. Ono što je juče bilo pod trajnom zabranom danas se, promjenom pravnog okvira, može staviti u okvir dozvoljenog. A kada država jednom snizi standard zaštite, javnost ima pravo da pita: gdje je sljedeća granica i ko odlučuje koliko daleko će je pomjeriti?
Pravno, dozvoljeni odstrijel i krivolov nijesu isto. Ali politička i institucionalna odgovornost postoji upravo zato što država određuje gdje će granica između zabranjenog i dozvoljenog biti postavljena.
Zato je zabrinjavajuće koliko se pravna granica može promijeniti: ono što je bilo zaštićeno zabranom može postati dozvoljeno izmjenom propisa. Ne zato što su krivolov i zakonit lov isto, već zato što nadležna ministarstva imaju obavezu da svako smanjenje nivoa zaštite javno i stručno obrazlože.
Hoće li odgovor na svaku buduću dilemu biti: „dozvoljeno je zato što smo donijeli propis kojim smo to dozvolili“?
Ovo je pitanje nadležnih ministarstava, propisa koji su donijeli i odobrili i ukupne državne politike prema zaštiti životinja.
Pitanje je zašto institucije koje imaju moć da unaprijede položaj životinja koriste tu moć da propišu period njihovog odstrijela.
Pitanje je kako se, nakon godina problema sa devastacijom prirodnih resursa, došlo do odluke koja otvara i pitanje smanjivanja zaštite živog svijeta.
I pitanje je šta danas uopšte znači biti ekološka država.
Jer nakon 35 godina trebalo bi da govorimo o vrstama kojima smo pružili veću zaštitu, a ne da od nadležnih ministarstava tražimo objašnjenje zašto su srna i njeno mladunče završili u lovnom kalendaru.
Crna Gora bi trebalo da pomjera granice u korist zaštite životinja, humanosti i odgovornosti prema prirodi a ne da javnost ubjeđuje da je smanjenje ranijeg nivoa zaštite dovoljno opravdano samom činjenicom da je pretočeno u propis.