Pročitajte kako je mitropolit Amfilohije lozu donio iz Hilandara
Pored Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici sigurno ste primijetili lozu, koja svoje rodne plodove ponosno pokaže baš u ovim ljetnjim mjesecima, a priču o njoj ispisao jeBoris Musić i prenosimo je u cjelosti.
Kada se monah Simeon (Stefan Nemanja – potonji Sveti Simeon Mirotočivi) upokojio 13. februara 1200. godine, bi sahranjen u naosu katolikona, uz južni zid manastira Hilandara.
Kako već kazuje Domentijan, životopisac Svetog Save i oca mu Svetog Simeona, nedugo poslije upokojenja za vrijeme služenja službe dogodilo se čudo – znamenje.
Naime, poteklo je istovremeno miro iz groba i iz Simeonovog lika na zidu, čineći odmah čuda po svome isticanju.
Sedam godina od upokojenja Svetoga Simeona, 1207. godine, po povratku iz Karejske isposnice, u pratnji nekolicine hilandarskih monaha, Sveti Sava je prenio očeve mošti u Srbiju, pohranivši ih cijele u manastir Studenicu. Time je ispunio očevu poslednju želju da počiva u “zemlji otačastva svoga” no, takođe taj i takav potez je imao i suštinsku ulogu i utemeljenje u potrebi za mirenjem zavađene mu braće, u čemu je Sveti Sava i uspio.
Međutim, kako je zapisano, bez obzira na potrebitosti prilika i vremena, hilandarski monasi su tugovali, skoro pa neutješno, podnoseći veoma teško rastanak od voljenog duhovnog oca i pokrovitelja Lavre.
Baš negdje u to vrijeme, javi se Sveti Simeon u snu ondašnjem igumanu Metodiju, te mu kaza kako je potrebno da njegove mošti budu prenijete u rodnu grudu, ali da će za utjehu hilandarskom bratstvu iz njegovog praznog groba iznići loza, dodavši, da dokle god ona bude rađala, dotle će i blagoslov njegov na Hilandaru počivati.Kako to već i biva, milošću i ljubavlju Boga koji je divan u svetima svojima, obećanje Svetoga Simeona se i ispunilo, te je loza ubrzo počela da niče i napreduje na radost i utjehu bratije Carske lavre.
Jačana i milovana blagoslovom i nebrojenim molitvama, loza Svetog Simeona se održala i do dana današnjeg, do naših dana.
Čudotvorna loza svake godine bez izuzetka bogato rađa, iako joj se ne ukazuje nikakva naročita njega, osim uobičajenog obrezivanja.
Takođe, ne preduzimaju se nikakve mjere protiv recimo filoksere ili pak nekih drugih bolesti i eventualnih štetočina, što nesumnjivo predstavlja veliko čudo Božije.
Istovremeno, na jednom drugom poluostrvu, onom balkanskom, bivajući nekih 661 kilometar udaljena, jugozapadno od Carske lavre i Svete Gore Atonske, ista takva loza raste i napreduje i rađa bogato (naročito ove 2021. godine) u prestonom gradu jedne male države – Države Crne Gore, u gradu Podgorici.
Hilandarska loza Svetog Simeona (Stefana Nemanje) nalazi se sa južne strane Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, rastući uz pirg posvećen upravo Svetom Simeonu Mirotočivom.
No, otkuda loza baš ovdje?
Elem, kao i nebrojeno puta do sada, Gospod Bog nam iznova pokazuje, da sve što se događa, uvijek biva protkano sa promislom i uvijek ima dublji smisao, koji mi ljudi nismo uvijek kadri sagledati, međutim, Gospod daje da bude sagledan u punoći vremena, po premudrosti svojoj.Upravo jedan od takvih primjera jeste primjer donošenja loze Svetog Simeona u Podgoricu.
Nju je naime, sa Svete Gore Atonske u glavni grad Crne Gore donio Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, blaženog spomena.
Donošenje loze u Crnu Goru i Podgoricu prati jedna zaista zanimljiva i istinita anegdota.
Ono što se do sada znalo jeste da je Stefan Nemanja (Sveti Simeon Mirotočivi) utemeljivač dinastije Nemanjića, rođen 1118. godine u Ribnici kod Podgorice.Međutim, tih godina kada se čudotvorna loza presađivala je takođe otkriven podatak da se hram Hristovog Vaskrsenja gradio sve vrijeme na zemljištu koje je zapravo metoh manastira Hilandara.
To potvrđuju i hrisovulje Stefana Prvovjenčanog, kralja Milutina i cara Dušana, u kojima stoji da su : “Vo vjeki vjekov Momišići, sa Zabjelom, sa Malim i Velikim brdom – metoh Carske lavre manastira Hilandara.”
Mitropolit Amfilohije je i ne znajući za taj podatak, tada bio u Hilandaru i zatražio od sabora staraca da mu daju jedan vlastar od loze Svetog Simeona Mirotočivog da bi ga prenio – presadio kod Hrama u Podgorici što mu je sabor staraca i odobrio.Istog tog dana, kada se mitropolit vraćao za Crnu Goru, čekajući brod, zajedno sa mitropolitom se našao i jedan svetogorski monah – starac.
Pitajući Mitropolita šta to čekaju i zbog čega čekaju, mitropolit odgovori starcu – monahu, da čeka dok mu donesu iz manastira vlastar od loze, pa ga svetogorski srarac priupita na koju lozu misli.
Mitropolit je odgovorio da čeka na vlastar od loze Svetog Simeona Mirotočivog.
Svetogorski monah – starac ljutito zauze protivan stav takvom jednom djelu i naumu, budući da je isti potkrepljivao time što postoji odluka bratstva manastira Hilandar da niko ne smije od te loze da prenosi ništa, niti da presađuje.
Uprkos odlučnom protivničkom stavu svetogorskog starca, Mitropolit je bio oprečnog mišljenja, čvrsto riješen da presadi vlastar loze, vodeći se mišlju da je narod sa prostora Podgorice iznjedrivši iz svog bića jednom u davnini, jednog takvog svetitelja, upravo time podario i vaseljeni pravoslavnoj a i njima (Hilandarskoj lavri) Svetog Simeona, jer je Podgorica njegova (Simeonova) kolijevka.
Upravo zbog te činjenice smatrao je da Podgorica kao kolijevka sveca i mitropolija kojoj grad i pripada – odnosno na čijoj se teritoriji nalazi, polažu pravo na makar jedan vlastar iz Hilandara, koji bi bio upravo uzdarje Svetog Simeona.
No, bez obzira na argumente mitropolitove, pomenuti se starac – monah, ne dade pokolebati.
Štaviše, poruči mitropolitu da će se moliti Bogu da se vlastar koji nosi za Crnu Goru, ni manje ni više – osuši!
Na nepokolebljiv negativan stav starca Mitropolit Amfilohije je odgovorio da će se on naravno, budući da je odnosi – pomoliti da uspije, da se primi. ,,Pa neka se vidi čija je molitva jača”. – uz osmijeh reče tada blaženopočivši Mitropolit Amfilohije.
Bogu milosnom hvala i Svetom Simeonu, poslije jedanaest godina, napredujući i rastući uz Saborni hram u Podgorici – u izobilju rađa loza Svetog Simeona, iz godine u godinu!Htio je Svetac Božiji, da loza njegova pusti korijenje u zemlju njegovih korijena, u njegovu zemlju rođenu, baš u njegovom gradu rođenja.
Simvolika kakvu samo Nebesa mogu ispisati na Zemlji!Blagodareći Bogu, Svetom Simeonu i velikoj vjeri, tvrdoj Božijoj vjeri koju je cijelog života nosio naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, eto nam radosti i još jedne velike svetinje i velikog blagoslova u već bogatoj riznici bescen svetinja i blagoslova Božijih, kojih imamo i primamo izobilno na ovome malom ali i posvećenom plodonosnom tlu i rasadniku svetosti u izobilju.
I zaista, ne čudi ni malo ova riječ Spasitelja “Ko ima, daće mu se, i preteći će mu.”
