Danas je godišnjica veličkog pokolja, monstruoznog zločina i genocida pripadnika ‘‘Skenderbeg“ i “Princ Eugen“ divizije nad pravoslavnim stanovništvom sela Velike, bivše Opštine plavske, Andrijevačkog sreza, kada su divlje horde Arnauta, Arbanasa i plavskih Bošnjaka na najzvjerskiji način ubili oko 700 staraca, žena i djece, a zapaljeno oko 300 kuća.
Veljko Mijović je rođen 1935. godine u Gračanici, kod Andrijevice, od oca Nikole i majke Zorke, rođene Vukićević, i bio je jedino njihovo dijete. Osnovnu školu završio je u Gračanici, osmogodišnju u Andrijevici, dok je gimnaziju učio u Beranama i Bijelom Polju. Studirao je u Sarajevu i Skoplju, u kom je, na Filozof-skom fakultetu, diplomirao na grupi za jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik.
Punih četrdeset godina bio je profesor u osnovnim i srednjim školama u Bosni i Crnoj Gori. Bavio se književnim radom, od prve priče objavljene u časopisu „Susreti“ 1953. godine, pa sve do poslednjeg daha, šaljući prozne tekstove brojnim književnim listovima i časopisima. Objavio je preko dvadeset knjiga, među kojima su osam romana.
Jedno vrijeme je publikovao i književni časopis „Misao“. Radio ga je, praktično sâm, izdvajajući za njegovo štampanje dio svoje skromne penzije.
Među njegovim knjigama savako da se izdvaja roman „Crni vjetar“, to potresno svjedočanstvo o pokolju nedužnih mještana sela Velika koji se zbio 28. jula 1944. godine. Tada su pripadnici zloglasnih nacističkih divizija “Princ Eugen“ i “Skenderbeg“, uz obilatu pomoć vulnetera i balista iz Plava i Gusinja, u iznenadnom napadu, za kratko vrijeme poubijali oko 500 nevinih ljudi, žena i djece. Decenijama je ovaj zločin skrivan sve dok svijetlo dana nije ugledao Veljkov roman “Crni vjetar“.
“Crni vjetar“ je samo moj dio duga prema precima, nevino ubijenim rođacima, bratstvenicima. Djeci koja nijesu stigla da uživaju u milovanju sunca. Ovim romanom nijesam htio da navučem mržnju potomaka žrtava na potomke zločinaca, već samo da upozorim na zločin koji je neko želio da prikrije maglom ćutanja i zaborava“ – govorio je Mijović.
Da se zaista radilo o vrijednom djelu tvrdio je i književnik Vlajko Ćulafić dok je govorio nad Veljkovim odrom:
“Da Veljko ništa drugo nije uradio i da ništa drugo nije napisao osim romana „Crni vjetar“, to potresno svjedočanstvo o fašističko-balističko-vulnetarskom zločinu nad narodom Polimlja i Velike krajem jula 1944. godine, pa je uradio dosta i zadužio naš rod da čuva spomen na njega do kraja svijeta i vijeka. Na sedamdesetogodišnjem pomenu veličkim žrtvama, na Okruglom stolu i poslije pomena mučenicima koje je obavio Njegova Svetost Patrijarh srpski Irinej sa nekoliko arhijereja Srpske Crkve, Veljkovo ime je javno pominjano s dubokim poštovanjem i posebnim priznanjem što je u vremenu u kom se ćutalo o tom genocidu, progovorio i javno i glasno, potresnim romanesknim scenama, na oko tri stotine stranica, ne prezajući ni od pominjanja autentičnih imena zločinaca, čiji su mu potomci prijetili i presretali ga, osiljeni time što im je vlast očeve amnestirala, priljubila ih i uhljebila, i dala im potvrde o bezgrešnosti kojima su mahali nad grobovima nevinih žrtava i pred očima njihovih srodnika. Ali, bio je suviše hrabar da bi ga uplašili“ – naglasio je Ćulafić.
Neizmjernu zahvalnost za njegovo djelo iskazivali su mu i sami Veličani ističući da je on prvi počeo da skida pepeo zaborava sa vječite veličke rane.
“Veljko Mijović je skoro prvi udario na višedecenijsku zidinu sramnog ćutanja i ispričao priču o Velici i njenoj muci. Neka ga i na onom svijetu prati zahvalnost Veličana i neka mu je vječna slava i hvala“ – poručili su mu Veličani.
(O Veljku Mijoviću zapisao novinar Darko Jovović)