Njegoš je Karađorđa svrstao među velikane devetnaestog vijeka kao što su Napoleon, Karlo, Bliher, vojvoda od Velingtona, Suvorov, Švarcenberg i Kutuzov. Crni Đorđe je, za Njegoša, bio istinski simbol otpora i viteškog duha srpskog naroda.
Prolog „Gorskog vijenca“ – „Posvetu prahu oca Srbije“, Petar Drugi Petrović Njegoš je posvetio Karađorđu Petroviću. U njemu i u Prvom srpskom ustanku naš besmrtni vladar, vladika, filozof i pjesnik prepoznao je „izviiskru“, vjesnika pobjede Srba nad viševjekovnim okupatorom.
Njegoš je Karađorđa svrstao među velikane devetnaestog vijeka kao što su Napoleon, Karlo, Bliher, vojvoda od Velingtona, Suvorov, Švarcenberg i Kutuzov. Crni Đorđe je, za Njegoša, bio istinski simbol otpora i viteškog duha srpskog naroda.
Posveta prahu Oca Srbije
Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
on će era biti strašna ljudskijema koljenima!
U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihaše
iz kolevke Belonine i na zemlji pokazaše:
Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velinkton i Suvorov,
Karađorđe, bič tirjanah, i Švarcenberg i Kutuzov.
Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio
i zemlju im za poprište, da se bore, naznačio.
Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije:
u velikim narodima geniju se gnj’jezdo vije;
ovde mu je pogotovu materijal k slavnom djelu
i trijumfa dični v’jenac, da mu krasi glavu smjelu.
Al’ heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,
sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.
Evo tajna besmrtnika; dade Srbu stalne grudi,
od viteštva odviknuta, u njim’ lafska srca budi.
Faraona istočnoga pred Đorđem se mrznu sile,
Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile!
Od Đorđa se Stambol trese, krvožedni otac kuge,
sabljom mu se Turci kunu – kletve u njih nema druge