Vraneš, široka i plodna dolina, oduvijek je bila poznata po dobrim ljudima, čestitim domaćinima i po djeci koja su stasavala u redu, radu i poštenju. To je kraj u kojem su kuće bile pune djece, škole još punije, a svako dijete znalo je šta znači obraz i učenje. Nekada su škole u Pavinom Polju i Tomaševu imale preko 800 i 900 učenika. A škole su radile i u: Sokocu, Lijesci, Obodu, Čokrlijama, Mahali, Stožeru, Kičavi, Grabu, Bliškovu, Kovrenu, Goricama, Baricama. Danas, nažalost, u Pavinom Polju nema prvaka upisanog, a u Tomaševu je samo jedan. Ali uspomena na nekadašnje generacije vraneških đaka ostaje da žive. A đak je učenik osnovne i srednje škole. Riječ potiče iz crkvenoslovenskog jezika i nekad je označavala onoga ko uči, naročito u crkvenim i manastirskim školama.
Vraneški đaci su svako jutro kretali u školu po nekoliko kilometara. Zima, snijeg, mraz, kiša – ništa ih nije moglo zaustaviti. Hodali su po seoskim putevima, preko brda i šumaraka, često kvasne obuće od kože i opute, koja bi se iskrivila od kiše i vode, piroćanci i vunene čarape, a na kiši, snijegu i lapavici i odjeća i obuća bi se sva ukvasila i otežavala hodanje. Mnogi su nosili torbicu od domaće vune, a u njoj bukvar, sveska, olovka i komad hljeba i sira. To je bio njihov svijet – skroman ali pun ponosa.
Sa loptom se oskudijevalo, ali nije sa krpenjačom od papira i pohabane robe, uvezana pređom. Ili bi na proljeće kada se skida dlaka sa goveda, krava, volova, i sa vodom u rukama pravili male loptice sa kojima se takođe igralo. Naši roditelji su nam branili da trčimo, a nijesu znali da je to nužni dio našeg dječijeg razvoja.
Nije bilo taksija, autobusa i prevoza. Prva lekcija: da se znanje ne dobija lako, već stiče svojim korakom.
Ti đaci bili su vaspitavani kao mali domaćini. Kad bi ušli u učionicu, izvijali bi ramena, izvađenih ruku iz džepova, sa poštovanjem pozdravljali učitelja. Svakoga su uvažavali: roditelje, đeda, baku, stričeve i ujake, komšije, učitelje i nastavnike.
U kući su učili da je sramota biti lijen, a čast biti vrijedan. Da se radi i kad je teško, da se sluša stariji, i da se poštuje svako ko te nečemu uči. Zato su vraneški đaci gdje god da odu prepoznati po kulturi i ponašanju.
Vraneški đak je istovremeno bio i čoban i učenik. Vodio bi ovce na pašu, a već poslije toga sjeo u školsku klupu. Na pašnjaku bi učio lekciju napamet, na kamenu računao zadatke, a u torbici uvijek nosio knjigu. Njihova škola nije imala samo zidove – ona je bila cijeli kraj.
Kad bi odrasli, baš ti đaci znali su i zemlju da obrade, i kuću da drže, i zanat da nauče. Od mladića u opancima i fanjeli postajali su ljudi od ugleda.
Poslije osnovne škole, mnogi su nastavili školovanje u Bijelom Polju, Pljevljima, Mojkovcu, Prijepolju, u gimnazijama, tehničkim, zanatskim, medicinskim i učiteljskim školama.
Gdje god su stigli, bili su poznati kao vrijedni, pouzdani, dobri učenici, primjerenog vladanja i uljudnog ponašanja. Naučeni na rad, lako su stizali do dobrih ocjena i još boljeg ugleda. Mnogi od njih postali su profesori, ljekari, majstori, sudije, advokati, oficiri, inženjeri, trgovci, ugledni domaćini. A svi su nosili u srcu isti ponos – da su iz Vraneša.
Vraneški đak nije bio samo učenik koji ide u školu. To je bio jedan odgoj, jedno vaspitanje, jedna škola života, jedna generacija koja je znala šta znači trud, poštenje i obraz. Na tim dječijim leđima bio je teret sela, kuće, porodice – i baš zato su postali ljudi koji se pamte.
Iz malih škola izašli su veliki ljudi. I ma koliko se vremena promijenila, ostaje istina: vraneški đak je simbol truda, časti, vaspitanja i ponosa svoga kraja.
Šta je vraneški đak, najbolje je pokazao Krsto Leković, učenik Osnovne škole iz Pavinog Polja, koji je predsjedavao dječijem parlamentu u Skupštini Crne Gore, povodom obilježavanja Dana djeteta i brige o djetetu.
Svojim umijećem, kulturom obraćanja i vođenja Skupštine, zadivio je region i šire. Zadivio je delegate, poslanike i ministre te je pozdravljen aplauzom. Đak Krsto iz Vraneša sluti velikom čovjeku i znalcu.
Vraneški đak nije se učio životu samo iz knjige, već iz rada, znoja i odgovornosti. Još kao dijete znao je i teške seoske poslove, a gradski život mu nije bio stran, pa ga ništa nije moglo iznenaditi niti slomiti. Vrijednost, disciplina i poštenje vodili su ga od skromnog zavičaja do najviših društvenih položaja. Postao je udarnik Jugoslavije, rektor univerziteta, poznati ljekar, direktor velike firme, sudija najvišeg suda, uvaženi univerzitetski profesor, poznati glumac i književnik. Njegov životni put dokazuje da korijen iz Vraneša rađa ljude širokog uma i čvrstog karaktera. Takav đak nije samo pojedinac, već simbol kraja koji stvara vođe, a ne podanike.
Vraneš je kraj koji ne mazi, već oblikuje. Kamenita i brdovita zemlja rađa kamenu volju, a tišina planine mudrost i istrajnost. Iz Vraneša se u svijet ne nose prazne riječi, već rad, čast i znanje. Zato Vraneš ostaje kolijevka uspješnih i odgovornih ljudi, snažne volje i karaktera.
Vraneški đak je dokaz da iz teškog kraja izrastaju najjači ljudi, koji radom, znanjem i čestitošću stižu do vrha i ostaju uspješni. Vraneški đak nosi u sebi snagu zavičaja – ma gdje god stigne, on ostavlja trag, a ne sjenku.
Vraneški đak ponikao iz tišine planinskih jutara, skromnih seoskih kuća, ali je znanjem i radom izrastao u stub društva. Dokazao je da znanje uzdiže čovjeka, ali ne zaboravlja ko je i odakle je.
Sa torbom na leđima i knjigom u ruci, nosio je u sebi glad za znanjem veću od svake udaljenosti i svake zime.
On je učio pod lampom, dok je vjetar ljuljao prozore, a snijeg zatrpavao staze. Iz toga siromaštva rađala se snaga i karakter, a iz rada – čovjek.
Što je više učio, sve je više rastao kao čovjek. Gdje god je stigao, Vraneš je nosio u sebi. Pobijedio je siromaštvo znanjem. Od vraneške staze do svjetskih pozornica, i ostao je isti čovjek – čestit, skroman i svoj. Ko ponese Vraneš u srcu, taj nikada ne zaluta, ma koliko daleko stigao. Njegovo ime je veliko, ali je njegova čovječnost još veća. Vraneš ga je naučio kako se postaje čovjek, a znanje ga je učinilo velikim imenom. Iz seoske tišine izrastao je glas koji se čuje daleko. Đe god da je stigao ostao je vraneški đak i nije se udaljio od zavičaja.
Tako je seoski đak postao priznat stručnjak, ime koje se izgovara sa poštovanjem u kraju, državi, regionu, pa i šire – u Evropi i svijetu. Ali u njegovom srcu uvijek je ostao Vraneš, prva učionica života.
On je dokaz da veliko ime ne niče samo u velikim gradovima, već i na mjestima gdje se uči poštenju, radu i istrajnosti.
Vraneški đak je lice nade – da znanje pobjeđuje granice, a korijen čuva čovjeka ma koliko visoko stigao.
Vraneški đak je svojim znanjem obišao svijet, ali se dušom nije udaljio od zavičaja. Vraneški đak je postao i ostao veliki čovjek i patriota.