back to top

Najčitanije

Povezani članci

Petnaest godina od smrti omiljenog patrijarha srpskog Pavla: „Niko u bučnijem vijeku nije govorio tiše, a čuo se dalje“

Danas se navršava petnaest godina od smrti najomiljenijeg u narodu, patrijarha srpskog Pavla.

Patrijarh srpski Pavle (svetovno ime Gojko Stojčević) u Kućanci, 1914. a preminuo u Beogradu, 15. novembra 2009. Patrijarh Pavle je bio 44. vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve od 1990. do 2009. godine i u narodu poznati i cijenjeni vjernik. Narod ga je volio i nazvao ga „Živi svetac“.

Njegovo puno ime i titula glasili su Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski gospodin g. Pavle.

Skroman, mudar, brižan, brzo se nastanio u srcima miliona vjernika. Ne branimo se od tuđeg zla zlom u sebi, govorio je patrijarh Pavle.

„Čovjek ne može da bira vrijeme i mjesto gdje će se roditi, niti prilike i okolnosti u kojima će živjeti. To ne zavisi od nas. Ali ono što zavisi od nas i što se od nas očekuje jeste da budemo ljudi – uvijek i svuda. Da nas kao ljude prizna za svoje Bog, a prepoznaju preci i upoznaju savremenici“.

Ovu jedinstvenu poruku, prije više godina, uputio je srpskom narodu patrijarh Pavle. A njome kao da je najsažetije opisao svoj životni put koji je, kao Gojko Stojčević, započeo na današnji dan pre 101 godinu u slavonskom selu Kućanci kod Donjeg Miholjca.

Rodio se u skromnoj porodici Stevana i Ane, u godini u kojoj je počeo Veliki rat, na veliki pravoslavni praznik Usekovanje glave Preteče Gospodnjeg Svetog Jovana Krstitelja. A to, priznaju mnogi, nije bez simbolike. Jer, kao i Pretečin, i patrijarhov život bio je ispunjen beskrajnom istrajnošću i podvizima od najranijeg djetinjstva.

Rano je ostao bez roditelja. Oca je, 1917. „odnela“ tuberkuloza, a majka se preudala i umrla je na porođaju kada je rađala treću ćerku. O Gojku i njegovom bratu Dušanu najviše se starala očeva sestra Senka. Druga majka, kako je govorio patrijarh. Shvativši da je „vrlo slabačko“ dijete, poštedjela ga je seoskih poslova i omogućila mu da se školuje.

Četvororazrednu osnovnu školu završio je u Kućancima. Školovao se, potom, u Tuzli, Beogradu i Sarajevu, a ratne dane proveo je u Banji Koviljači i manastirima Ovčarsko-kablarske klisure. Zamonašio se u manastiru Blagoveštenje 1946. godine, dobivši duhovno ime po svom „nebeskom pokrovitelju“ apostolu Pavlu.

Za episkopa raško-prizrenskog izabran je 1957, a za patrijarha Srpske pravoslavne crkve 1. decembra 1990. godine. U najteže vrijeme! Na početku još jedne smutne, krvave, ratne decenije. Decenije velikog iskušenja i stradanja svog naroda, čiji je krst i breme nosio do upokojenja 15. novembra 2009. godine.

Za Srbe, on je za života postao mnogo više – živi svetac. Skroman, mudar, brižan, a istovremeno pun razumijevanja za novo doba puno iskušenja, brzo se nastanio u srcima miliona vjernika i ateista, kao nijedan njegov prethodnik.

Zato se i danas u narodu prepričavaju desetine događaja koji potvrđuju patrijarhovo podvižništvo, vjeru i privrženost i crkvi i narodu. Pamte se njegov pomiriteljski ton tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, racionalnost tokom sukoba opozicije sa Miloševićevim režimom, „molitvena borba“ tokom NATO agresije, kao i izlazak na referendum za Ustav Srbije, kada je prvi i jedini put iskoristio svoje biračko pravo…

Ali, danas, na dan njegovog rođenja, moramo se prisjetiti da patrijarh Pavle svoj rođendan nikada nije objeležavao. Pridržavao se učenja Crkve da se praznuju isključivo tri rođenja – Hristovo, Bogorodičino i Svetog Jovana Preteče. Jedina obaveza ovog dana je Liturgija u slavu praznika Usekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja, koju je redovno služio u nekom od hramova.

Možemo samo da naslutimo da je bio bliže Bogu od mnogih jer je doslovno i bez ostatka poštovao principe koje je propovijedao. Prepoznalo je to skoro milion ljudi koji su došli da mu u molitvenoj tišini odaju poslednju poštu.

Baš onako kako je i govorio: „Kad se čovjek rodi, cio svijet se raduje, a samo on plače. Ali treba da živi tako da, kad umre, cio svijet plače, a samo on se raduje.“

Onako kako je govorio, patrijarh Pavle je i živio. I uvijek sa narodom. U crkvi, na liturgiji, na ulici, u gradskom prevozu… Sam je kuvao, šio, popravljao cipele, a nijedan fizički posao nije mu bio ni stran niti težak. Skromnost je, zato, prva reč na koju mnogi pomisle kada se sete voljenog patrijarha Pavla.