274 fotografije, 83 kilometra filmske trake i 27 filmova doprinos je beranca, Stevana Labudovića za jednu veliku borbu za slobodu.
Stevanova borba za slobodu bila je još upečatljivija i poštovanija jer nije vođena puškom i drugom ratnom opremom, već kamerom, fotografom i hrabrim srcem! Svoj životni put do Alžira Stevan Labudović nije mogao ni naslutiti, bio je sin beranskog knjižara Milutina, a sa 17 godina stupio je u narodnooslobodilačku borbu, pa nakon rata upisao je studije filma. Po završetku studija kao filmski snimatelj i producent postao je Titov lični fotograf na „Putu mira“, preko Indije, Burme, Indonezije, pa Egipta, Evrope, Azije, do Amerike i Kanade, kroz cijeli svijet slao je snimke i fotografije istine što je, smatraju istoričari, umnogome doprinijelo pobjedi i nezavisnosti Alžira.
Sinovac Stevana Labudovića, Petar Labudović i predsjednik Društva prijatelja Alžira iz Beograda (Udruženje građana koje pokriva rad na promociji Alžira za Srbiju i za Crnu Goru), Marko Jelić, mnogo su slušali, ali nisu ni slutili kolika je doza poštovanja prema našem berancu Stevanu Labudović u Alžiru dok nisu kročili na tlo te Afričke zemlje, a kao dio delegacije Vlade Crne Gore koja je boravila u Alžiru od 26. do 28. juna ove godine. Za naš portal Jelić je kazao da se gostoprimstvo alžiraca “riječima ne može opisati”, te da tek danas shvata značaj Labudovićeve borbe za slobodu!
Alžir je najveća zemlja Afričkog kontinenta i Arapskog svijeta, predstavlja jednu od najvećih država na svijetu, vrlo uticajnih, posebno u oblasti energetike, druga je sila rezerve gasa i deveta rezerve nafte na svijetu. Kao takva zemlja vrlo je značajna u predstojećim vremenima kada će se voditi borba oko energenata.
“Petar i ja imali smo misiju da malo bliže upoznamo javnost i sjećanje na Stevana Labudovića, zaslužnog građanina Alžira, koji je mnogo doprinio pobjedi Alžirske revolucije. Alžirska revolucija, je jedan od najvećih antikolonijalnih ratova koji je vođen u 20 vijeku. Započet je 01. novembra 1954. godine, a završen je 5. jula 1962. godine i trajao je nepunih osam godina, ali za taj vremenski period stradalo je između milion – milion i po Alžiraca i negdje oko 300 hiljada Francuza”, ovako naš sagovornik Marko Jelić započinje priču o svojoj posjeti Alžiru, koju smatra vrlo zanačajnom, jer kroz Stevana Labudovića alžirski narod ljude sa teritorije Srbije i Crne Gore smatra bratskim narodom, a javnost je, kako kaže, malo informisana o tome.
Francuzi dugo vremena nisu prihvatali da daju samostalnost Alžiru, smatrajući da je to njihov prekomorski departman, zato su žestoku borbu pružili kao otpor Alžirskoj namjeri da postane nezavisna država. Alžirski pokušaj borbe za oslobođenje podržala je Jugoslavija. Naime, Jugoslavija je tada podržala sve antikolonijalne pokrete i vodila je takvu politiku da se doprinese svakog borbi za ukidanje kolonijalnog ropstva. Jugoslavija je bila prva evrpska država koja je pružila vojnu, političku i diplomatsku pomoć Alžiru.
„Naravno da je ostalo kao jedna vrsta skandala kada je predsjednik privremene Vlade Alžira posjetio Beograd, prije nego što je Alžir postao nezavistan, a sa druge strane kada se ta borba već privodila kraju, Jugoslavja je bila i prva evropska zemlja koja je priznala nezavisnost Alžira. Tada smo pokvarili odnose sa Francuskom, međutim ta odluka je bila politički utemeljena jer smo mi kasnije ekonomski pomogli u njenoj izgradnji, a sa druge strane mnogo smo finansijski ojačali od raznih jugoslovenskih firmi koje su poslovale u Alžiru“, nastavlja Jelić priču za Budim info.
Dodaje da smo mnogo pomogli Alžiru.
Ključni doprinos Jugoslavije u toku Alžirske revolucije bio je razbijanje Francuske medijske blokade, odnosno slanja snimatelja i kamermana Stevana Labudovića u Alžir.
„Gotovo se u svijetu nije znalo da se u Alžiru vodi velika borba za nezavisnost. Tako da je to bilo ključno. Stevan Labudović je poslat 1959. godine na tri nedelje da snimi šta se dešava u Alžiru i on je posle tri nedelje snimanja i slanja snimaka u Beograd, preko Jugoslovenske ambasade u Tunisu, započeo veliku medijsku borbu da se svijet informiše o stanju u Alžiru i zločinima koji Francuzi sprovode nad Alžirskim narodom“, ističe ponosno Jelić.
Ne zaboravimo da je Francuska činila sve da uguši tu borbu, a paralelno sa tim vršila je nuklearnu probu/vježbu na jugu Alžira na teritoriji duboke Sahare, gdje je u kavezima držala ljude i životinje na 50 km, na 10 kilometara, na pet-dva kilometra udaljenosti od eksplozije nuklearnih bombi, kako bi vidjela koliko te bombe na različitoj kilometraži utiču na ljude i životinje.
„Nečovječno su se ponašali prema Alžircima i ta borba je trajala, ali dolazak Stevana Labudovića na tri nedelje i njegova želja da i posle te tri nedelje nastavi svoju borbu sve dok se rat ne završi je bila ključna, jer su se ti snimci preko Jugoslavije slali u svijet. Svjetska javnost je dobijala prave informacije sa terena. Zato Alžirci Stevana Labudovića smatraju “filmskim okom“ Alžirske revolucije. To je čovjek koji nije sjedio na 100 km od borbe i snimao, već je bio na prvoj liniji fronta i snimao akcije alžirskih boraca i ti snimci su obilazili svijet“, ponosno ističe naš sagovornik.
Stevan je čak u jednom periodu bio pod budnim okom Francuza, otkrili su ko je taj koji „plasira snimke i fotografije“ i širi ih dalje u svijet. Labudović je jednom prilikom ispričao da su Francuzi naredili svojim agentima da ga zarobe, muče i iz njega izvuku informacije, ko ga je poslao i zašto, te da je počeo sa sobom da nosi ručnu bombu, kako bi se odbranio od mogućeg pokušaja zarobnjavanja i mučenja.
„Onaj koji je Došao da me zarobLjava i muči, mogao je poći samo sa mnom Bogu na istinu. Takav sam bio…a oni su to znali!“ Stevan Labudović
Zahvaljujući snimcima Stevana Labudovića uzburkala se međunarodna javnost, što je pomoglo da se pruži podrška i da se politički, vojno, zdravstveno, ali i medijski taj rat završi u korist Alžira.
5. jula, kada je Alžir postao nezavisna država, vratili su Labudovića u Beograd, a on je nastavio da prati Tita, što je radio i prije odlaska u Alžir.
Tokom oružane borbe Labudović je upoznao veliki broj boraca, ljudi, sklopio mnogo prijateljstava. Jedan od njegovih bliskih prijatelja je posle rata postao ministar odbrane, a zatim i drugi predsjednik Alžira – Huari Bumedijen, jedan ozbiljan državnik koji je kasnije postao Labudoviću kum. Dao je Stevanovoj kćerci ime – Ida, dolazio je u Beograd, posjećivao ga je, a Stevan je posjete uzvraćao. Kada je Bumedijen preminuo 1979. godine, Labudović je predsjedničkim avionom otišao na sahranu. To su bili istorijski važni susreti sa mnogo emocija.
„U gradu Alžiru u dva muzeja, koja smo mi posjetili – Centralni vojni muzej i Muzej mudžahedina, nalaze se Stevanove fotografije i kamere. U prvom Centralnom vojnom muzeju se nalazi portret Labudovića i njegove fotografije, tokom Alžirske revolucije, a u Muzeju mudžehedina se nalazi njegova ratna kamera, oprema, dio odjeće, kapa sa probijenim rupama od gelera, isječci iz novina i njegova svjedočanstva o borbi Alžiraca. Tako da je posjeta Alžiru za nas bila velika čast, ali prije svega za Petra Labudovića, Stevanovog sinovca, koji je imao priliku da u oba muzeja doživi veliko poštovanje, i dokaz na svu do sada ispirčanu priču da je njegov stric Stevan veliki borac za slobodu. Naša posjeta je bila apsolutno iznad onih standardnih političko – diplomatskih posjeta. To smo primijetili u oba muzeja sa velikim gostoprimstvom su nas primili, sa velikim poštovanjem su nam pokazali sve eksponate, ali naročito one djelove muzeja u kojima se nlazi Labudovićeva baština“, sa ushićenjem Jelić dodaje da Alžirci gaje uspomenu na Stevana Labudovića.
Stevanov sinovac Petar je imao priliku da doživi posebno poštovanje i zahtvalnost. Od pukovnika i direktora Centralnog vojnog muzeja Petar Labudović dobio je “Spomen medalju” u znak sjećanja na Stevanov doprinos njihovoj borbi, a iz pomenutog muzeja i od visokih državnih zvaničnika Alžira upućeno je da su Labudovići i svi ljudi iz Srbije i Crne Gore uvijek dobrodošli i da su jedan bratski narod koji je učinio veliku stvar za Alžirsku slobodu i to se nikada i nikako ne smije zaboraviti.
O Stevanu Labudoviću su nedavno snimljena dva dokumentarna filma, svojevrsni diptih Mile Turajlić “Non-Aligned & Ciné-guerrillas: Scenes from the Labudović Reels”, premijerno su prikazani na 28. Festivalu autorskog filma (FAF).
Direktor Filmskih novosti Vladimir Tomčić prije premijere jednog od dokumentarnih filmova o Stevanu Labudoviću ukratko je opisao Stevana – „Republika Alžir je ponudila Labudoviću da mu kupi kuću na Senjaku, ali on im je rekao: „Neka, hvala, imam dvosoban stan“. Tito nije slučajno njega poslao u Alžir, jer važio je tada za najboljeg snimatelja. Tito je bio sujetan i pametan čovek i birao je uvek samo najbolje. Sam čin da ga je poslao da snima Alžirski rat za oslobođenje govori mnogo. Labudović je bio najbolji ambasador i čovek kojem su Alžirci neograničeno verovali“.
Berane treba da bude ponosno na Stevana Labudovića i njegova djela, kao i na sve one dobre ljude koji su svojim zalaganjem, a prije svega svojim hrabrim i čistim srcem bili najbolji ambasadori ovog malog – velikog grada. Tužno i nečuveno je što se malo zna o djelima ovih ljudi…ako ništa drugo dužni smo sačuvati ih od zaborava!
Piše: Budim info