Pozadina cijelog tog političkog trilera još je neprijatnija od same scene povratka. MiLjić je godinama bio u otvorenom sukobu sa sadašnjim liderom stranke, Vladimirom Jokovićem. Tikva je pukla upravo u danima kada je Joković 2017. godine preuzimao čelno mjesto SNP-a. Uoči kongresa Joković odlazi u Budvu kako bi od MiLjića zatražio podršku – ali biva odbijen. Tada nastaje ambiciozno i prilično ogorčeno krilo suprotstavljeno Jokoviću: uz MiLjića tu su Slađana Kaluđerović i Snežana Jonica, koja ulazi u trku kao protivkandidat. Kao i mnogo puta u crnogorskoj političkoj (ne)kulturi, rivalstvo ubrzo prerasta u kopanje političkih jama.U crni registar domaćih unutarpartijskih obračuna ući će i jedan detalj koji djeluje gotovo nestvarno – kao scena iz ruskog realizma, ali sa crnogorskim grotesknim dodatkom: jedna od pristalica Joničine i MiLjćeve struje prosipa mišomor, domestos i kisjelinu u čuvenoj baraci SNP-a, kako bi spriječila održavanje Glavnog odbora. To zna čitav SNP. Politika kao teatar apsurda.
Kada govorimo o društvenom fenomenu povratka pojedinih aktera na političkoj i javnoj sceni, zanimljivo je i pomalo sumorno da nam se gotovo nikada ne vraćaju oni pošteni i stručni ljudi. Naprotiv: iz političkog polumraka gotovo po pravilu izranjaju probisvijeti, secikese, prefriganci, hohštapleri i lukavci, ljudi sa izvanrednim talentom za preživljavanje u svakoj epohi. Možda je to povezano sa onom starom osobinom moralnih ljudi: kada jednom odu, oni zaista odu. Ne vraćaju se. Ne kucaju ponovo na ista vrata. Nemaju potrebu da još jednom prođu kroz iste hodnike. Za razliku od njih, ovi drugi očigledno nemaju takve skrupule; etičke ograde im nikada nijesu predstavljale naročit problem.
Tako smo ovih dana svjedočili i velikom povratku Srđana MiLjića – političkom fosilu jedne davno prevaziđene epohe, reliktu takozvane „dogovorne ekonomije“, kako bi rekao legendarni Giga Moravac iz Boljeg života. Nekadašnji lider Socijalističke narodne partije vaskrsao je, ni manje ni više, nego u Savjetu Centralne banke Crne Gore, uz platu koja se približava iznosu od tri hiljade dolara, dobivši kancelariju opremljenu po mjeri malograđanskog komfora i parking mjesto koje ga strpljivo čeka jednom ili dva puta mjesečno, koliko iznosi njegova radna obaveza. Mandat mu traje narednih šest godina! Kroz povratak MiLjića mi na veoma ilustrativan način govorimo o moralnoj dekadencije provincijske elite. SNP je predložio i gurao MiLjića za člana Savjeta Centralne banke!
Pozadina cijelog tog političkog trilera još je neprijatnija od same scene povratka. MiLjić je godinama bio u otvorenom sukobu sa sadašnjim liderom stranke, Vladimirom Jokovićem. Tikva je pukla upravo u danima kada je Joković 2017. godine preuzimao čelno mjesto SNP-a. Uoči kongresa Joković odlazi u Budvu kako bi od MiLjića zatražio podršku – ali biva odbijen. Tada nastaje ambiciozno i prilično ogorčeno krilo suprotstavljeno Jokoviću: uz MiLjića tu su Slađana Kaluđerović i Snežana Jonica, koja ulazi u trku kao protivkandidat. Kao i mnogo puta u crnogorskoj političkoj (ne)kulturi, rivalstvo ubrzo prerasta u kopanje političkih jama.
U crni registar domaćih unutarpartijskih obračuna ući će i jedan detalj koji djeluje gotovo nestvarno – kao scena iz ruskog realizma, ali sa crnogorskim grotesknim dodatkom: jedna od pristalica Joničine i MiLjćeve struje prosipa mišomor, domestos i kisjelinu u čuvenoj baraci SNP-a, kako bi spriječila održavanje Glavnog odbora. To zna čitav SNP. Politika kao teatar apsurda.
Danas je, međutim, sve to čudesno izmireno – i to preko leđa građana koji čitavu predstavu finansiraju. MiLjić je prikopčan na izdašnu platu u Savjetu Centralne banke kod Irena Radović; Jonica je, preko političkih aranžmana sa Demokratama završila diplomatsku epizodu u Njujorku; dok Joković kroz razne kombinacije i marifetluke oko šuma, koncesija i čega sve ne, dalje ostaje prisutan u raspodjeli koruptivne mase, kako mnogi tvrde. U međuvremenu, tandem MiLjić–Joković uspio je da ono što je nekada bila najjača opoziciona partija pretvori u političku sjenku. MiLjić je 2017. ostavio SNP na šest do sedam procenata podrške; Joković je taj pad samo dovršio. Danas stranka jedva dotiče dva procenta i razmišlja kako da se priključi nečijoj koaliciji, ne bi li njen lider i u narednoj vladi dobio priliku da „glođe“ kakav resor, oslonjen na sve krhkiju i politički iscrpljenu tjelesinu nekadašnje partije.
Ipak, bilo bi nepravedno sav ovaj prizor svaliti na pleća premijera Milojka Spajića. Uz ogromne obaveze koje nosi vođenje države, od unutrašnjih reformi do zahtjevnih međunarodnih pregovora, jasno je da ovakvi kadrovski talozi često nastaju u složenom političkom mehanizmu koji nijedan premijer ne može potpuno kontrolisati. Spajić je, uostalom, uspio da projektuje sliku Crne Gore kao države koja se konačno kreće naprijed, sa ozbiljnom ambicijom da 2028. godine zakorači u Evropsku uniju. Upravo zato će, prije ili kasnije, morati pronaći način da se politički sistem pročisti od ovakvih recidiva prošlosti – od ovakvih i sličnih lešinara, kako bi se sačuvala kredibilnost reformskog kursa koji vlada nastoji da održi.
Jer ostaje ono cinično pitanje koje se nameće na kraju: čime smo to zaslužili da, u zemlji koja pokušava da krene naprijed, ponovo gledamo stare, davno potrošene političke geake, kako se udobno smještaju na funkcije koje građani plaćaju tako visokom cijenom?