Stanija Labudović od djetinjstva je voljela glumu, ali nikada nije tvrdila da je talentovana, to su, kako kaže, drugi primećivali.
„Ljubav prema glumi i dar za glumu nisu isto. Ljubav nije dovoljna“, ističe ona.
Od malih nogu je pažljivo posmatrala ljude oko sebe, analizirala njihove pokrete, ponašanje, način govora, što joj je pomagalo da kreira zanimljive imitacije.
„Uživala sam u tome. Važno je da imitacija bude zabavna, prepoznatljiva, ali da nikoga ne uvrijedi“, kaže Stanija.
Rado je upijala replike iz filmova, proučavala mikroekspresije glumaca, pa joj je svako novo gledanje filmova bilo kao „obnavljanje gradiva“.
Iako živi u maloj sredini, veruje da svako može biti „majstor atmosfere“ makar u svojoj porodici ili među prijateljima.
Ljubav prema glumi, ali i sajan umjetnički performans, nedavno je podijelila sa prijateljicom Marijom Veković, kada su kratkim igrokazom nastupile na festivalu „I literatura ima žensko lice“.
„Aktiviranje amaterskog pozorišta je divna ideja. Važno je da ljudi svih uzrasta, koji imaju dara za glumu, postanu dio dobro uigranog ansambla. Potrebna je i kvantitativna i kvalitativna širina, da se predstava ne oslanja na samo nekoliko ljudi“, objašnjava Stanija.
Upravo kroz rad amaterskog pozorišta Centra za kulturu, u predstavi „Poslednji čin komedije smrti“ dobila je svoju prvu ulogu.
„ Nisam imala prilike da biram, uloga je odabrala mene. I trudila sam se da je odigram najbolje što sam u tom trenutku znala i umjela. Mislim da je za pripremu i građenje lika bitna empatija, savladavanje teksta, upoznavanje sa likom , a onda kopanje po svojim ili tuđim iskustvima koja vam mogu pomoći da oživite povjereni vam lik sa papira“, kaže Stanija.
Najzahtjevnija scena, prisjeća se, bila je u pomenutoj predstavi, kada je njen lik morao da „oživi“ izlaskom iz sanduka nakon desetak minuta ležanja.
„Tada sam pobijedila klaustrofobiju, ali je to kod mene probudilo crni humor, šalila sam se da je sve to generalna proba, a da će ‘premijera’ doći jednog dana, bez treme i katapulta“, kroz osmijeh dodaje.
Iako priznaje da društvene mreže danas značajno olakšavaju profesionalnim glumcima promociju i komunikaciju sa publikom, kaže da ona nema potrebu za tim.
„Ne bavim se glumom profesionalno, zato nemam tu vrstu komunikacije“, objašnjava.
Kada je bila dijete, sanjala je o glumačkoj karijeri, ali se danas njeno poimanje glume značajno promenilo.
„Tada sam glumu poistovećivala sa popularnošću i prepoznatljivošću. Danas glumu doživljavam kao psihologiju u praksi, stalno traganje, osluškivanje, preispitivanje sebe, kako bi se lik što kvalitetnije izgradio“, ističe Stanija.
Profesionalnom glumom, kaže, ne planira da se bavi.
„Amaterski – da, ali samo ako postoji neka dobra ideja i zanimljiva uloga“, zaključuje Stanija
(Radio Berane)