Život ga nije mazio, a problemi su ga ojačali, kad se razbolio, život mu se mijenjao iz korijena
Marko Nikolić, cijenjeni srpski glumac, bio je poznat po svom talentu, ali i po skromnosti i povučenom karakteru. Rijetko je davao intervjue, ali kada bi pristao da razgovara za medije, rado bi se prisjetio svog djetinjstva i toplih trenutaka provedenih u rodnom Kraljevu.
S nostalgičnim osmjehom pričao je o majci Leposavi, glumici i učiteljici, koja je, uprkos brojnim obavezama, uvijek pronalazila vrijeme da porodici pripremi domaća jela. Njena vojvođanska kuhinja, u kojoj su se smjenjivali mirisi šufnudli i tradicionalnog đevreka, ostavila je dubok trag na Nikolićevo sjećanje i probudila u njemu radoznalost prema pravljenju stvari, od bicikla do omiljenih jela
.
Tri braka? Možda ćete reći da je glumac bio veliki zavodnik. Dotakao se jednom prilikom te teme, pa je istakao da to ne može objektivno da procijeni, da je za njegovu npopularnost kod žena sigurno bila zaslužna njegova javna profesija, ali je otkrio i najveći svoj “zavodnički trik”.
“Na primjer, zamišljen si i gledaš u jednu tačku, a one se pitaju šta li ga muči, mora da je sav ispunjen duhovnostima kad je tako dubok i umije da pati. Bile su to neke folirancije, a sad je ostalo da se divim ženskoj ljepoti i da ne žalim za svojom mladošću”.
I patio je. Bile su to teške ljubavne muke.
“Kad je riječ o duhovnosti i pravoj, iskrenoj ljubavi, nisam birao. Nije bilo bitno da li je poznata ili nepoznata ličnost, da li je umjetnica ili sportistkinja, da li je visoka, niska, mršava, debela. Kad mi se nešto svidi u njoj, moglo je njih petsto da mi skrene pažnju kako nisam normalan, ne bi vrijedilo, jer ja sam sebi našao nešto što mi je interesantno. Ne znam da li na žalost ili na sreću, ali tri puta sam se ženio i imam troje divne djece iz ta tri braka. Ne mogu da kažem kako mi je žao što nisam imao deset žena i desetoro djece, bilo bi previše”.
Među njegovom djecom je i glumica Mina Nikolić koju smo gledali u “Urgentnom centru”. Kada se prije nekoliko godina saznalo da je ona naslednica barda našeg glumišta, Giga Moravac, kako su Marka Nikolića zvali po njegovoj ulozi u “Boljem životu”, nije se ustručavao da kaže sledeće:
“Kad sam vidio da djeca mojih kolega Tanje i Miše igraju njih kad su bili mladi, pomislio sam da bi i moja ćerka kao student glume mogla da se uključi. Međutim, ja igram dedu Dušana koji nema djece i bilo mi je krivo zbog toga. I kad se film uveliko snimao, pitao sam reditelja ko igra medicinsku sestru, a on će meni: “Ma, naći ćemo”. Tada sam mu rekao: “Ma nemoj da tražiš, imam ćerku koja je student treće godine glume.” Želio sam da vidi kako izgleda pravi film, a ne samo oni njeni studentski koje je snimala. Igrala je u “Urgentnom centru”, ali toliko da je baba nije ni vidjela jer se u tom trenu zakašljala ili brisala naočari. Želeo sam da radi sa glumcima o kojima je maštala…
To sam inicirao, ali niko se nije bunio, a i zašto bi kad je normalno da otac glumac podrži ćerku glumicu. Pa i svaki hirurg bi svom sinu hirurgu dao da operiše”, bio je iskren i realan kao i uvijek, i u ulogama i u životu.
Bolest mu je promijenila život
“Ne bih da lažno morališem, prestao sam da pijem i pušim iz straha. Straha od smrti. Kada sam prije tri godine saznao da imam teško oboljenje, odmah sam ostavio cigarete i alkohol. To je trenutak kada je čovjek spreman da uradi sve samo da bude živ – rekao je glumac.
Pušio sam od trinaeste a pio od sedamnaeste godine. Počeo sam u gimnaziji sa vinjakom, kao student prešao sam na stomakliju, a posle na votku, pa opet na vinjak. Ništa od toga mi sada ne nedostaje”, iskren je bio Marko Nikolić.
Nakon bolesti je ostao bez posla, a kolege ga zaboravile
“Razbolio sam se, pa sam ozdravio, ali se sve okrenulo, za mene više nije bilo posla. Sjedio sam u pozorištu, niko me više nije zvao da igram uloge. U junu sam se penzionisao, a u septembru mi je ukinuta nacionalna penzija. Žena izgubila posao nakon 27 godina radnog staža, starija ćerka ostala bez posla, mlađa diplomirala i ništa… “
O svom životu Marko je ovako govorio:
“Kad bih počeo da razmišljam, sve bi se, što kaže moj omiljeni Oliver Dragojević, svelo na to da kad skupiš šta je bilo, cijeli život u jednu pjesmu stane. E meni se sada tako čini. Za čim da žalim? Više bih proveo vremena nabrajajući za čim da žalim nego što sam uopšte proveo života, jer sam izuzetno ljubopitljiv i zainteresovan za sve živo na svijetu”.
Bio je veliki boem, pa je i poslednji dinar znao da ostavi u kafani.
” Ko nije iskusio glad ne zna da ijceni hranu. Ja sam to osjetio kada sam bio student. Nije da moji nisu imali i da mi nisu slali novac i namirnice, ali ja sam volio da ludujem. Znao sam da ispratim djevojku koja je živjela na Zvezdari, a onda svratim u “Lion” i poručim tatar biftek. Konobari su prvo tražili da vide ličnu kartu, potom i da pokažem novac. Kada bih sve to učinio, dobijao sam ono što sam naručio i uživao u lijepoj atmosferi i jelu, a zatim danima nisam imao ni za šta.”
Na pitanje da li se plaši bolesti, ovako je odgovarao:
“Izuzetno, preživeo sam to što sam preživeo i bio na samoj ivici života. I to je strašno. Možete da zamislite koliki je to strah kada od njega više ne pijem, ne pušim, ne jedem meso. Bio sam sladokusac koji je sebi spremao hranu, a danas takođe spremam, ali ono što moram da jedem.”
Pas Nidža mu je davao snagu da preživi
Tokom liječenja od teške bolesti preminulom glumcu Marku Nikoliću snagu je davao pas Nidža, što je i sam ispričao tokom života u jednom intervjuu. Nidža je bio dio porodice, neko ko je Marku pružao bezuslovnu ljubav i sa kim je glumačka legenda provodila trenutke od ulaska u penziju.
“Nakon što sam dobio dijagnozu liječio sam se onako kako je trebalo, prvo sam bio na operaciji, potom na hemoterapiji, posle koje mi je prepisano šest seansi liječenja, što je još uvijek nova metoda, opasna kod ljudi koji, kao ja, imaju slabe krvne sudove. Tih seansi može da se primi samo šest. Prihvatio sam i to. Odlazio sam u bolnicu gdje sam posle svake terapije ostajao nekoliko dana, a zatim se do naredne odmarao u svom domu. Kada sam se vratio kući posle početka poslednje terapije, mom krevetu je prišao naš jedanaestogodišnji ljubimac, pudla Nidža. Na moj poziv se popeo na krevet. Pažljivo je legao preko mene, samo gornjim dijelom tijela, i ja sam ga prigrlio. Desnom rukom uzeo sam njegovu desnu šapu i stavio je na mjesto koje je bilo oboljelo i rekao mu: “Ti ćeš to svojom energijom da liječiš, nas dvojica ima da ovoj bolesti… da ne kažem na srpskom šta da uradimo. Ima da je sredimo”. Taj naš obred smo ponavljali i narednih dana”, prepričavao je Marko Nikolić teške trenutke za “Magazin Pas”