Legendrni srpski vaterpolista u razgovoru za Budim info pričao je o svojoj karijeri, osvojenim medaljama, svojoj vaterpolo generaciji, svom novom radnom angažovanju – vaterpolo trenera i o svojim “najsjajnijim medaljama”
Nikola Rađen je jedan od najboljih i najtrofejnijih srpskih vaterpolista Srbije. Sa reprezentacijom je osvajao medalje na svim takmičenjima, kako je za naš portal kazao „Osvojili smo sve što se osvojiti može“, a ukupno ih ima 18, bio je prvak Evrope i sa Zvezdom i Partizanom, a sa velikim uspehom igrao je i u Grčkoj i Rusiji, gdje je dobio i plaketu za zaslužnog sportistu, koju ima svega 150 ljudi.
Priču sa proslavljenim vaterpolistom započeli smo o uspjesima vaterpolo reprezentacije Srbije i toga da su dugo vremena bili na tronu svjetskog vaterpola, da li su tada bili svjesni slave koju su imali u Srbiji, Crnoj Gori i cijelom svijetu.
„Istina da je jedna od najuspješnijih generacija, čiji sam bio član, donijela mnogo radosti našoj naciji, sve što smo mogli da osvojimo osvojili smo. To nije mala stvar. Biti dio te veličansvene generacije bila je jedna velika čast, uopšte bila je čast i veliko poštovanje što smo igrali za Srbiju i Crne Goru, a kasnije za Srbiju. Ne znam da li smo u globalu bili svjesni kako smo preko noći postali zvezde, heroji, ponos nacije. U trenutku osvajanja titula nismo mogli da shvatimo kakve smo uspjehe i radosti donosili i koliko puta smo te uspjehe dijelili sa našim ljudima ispred Skupštine u Beogradu. To je jedan nezamjenjiv osjećaj, jedna specijalna emocija koja treba da bude sebično čuvana. To je najveća uspomena u karijeri, kada smo branili boje reprezentacije i borili se, znajući da nas naš narod širom svijeta bodri i da ih činimo ponosnima“ istakao je Rađen.
Kao najbolja vaterpolo reprezentacija sa odličnom ekipom, bili su uzor mnogim mladim ljudima koji su sa velikom željom i entuzijazmom postajali dio vaterpolo svijeta, i danas se osjeća energija za vaterpolom kod novih generacija, ali mnogo manje nego što je to bilo u periodu kada je on započinjao karijeru.
„Što se tiče mlađih naraštaja i klinaca koji se upisuju na vaterpolo sigurno da postoji entuzijazam, da li je to u mjeri kao kada smo se mi upisivali, mislim da ne. Mi smo bili približnih godina i zajedno smo napredovali u klubu, a kasnije i kroz reprezentaciju. Sjećam se moje generacije, čiji su dio bili i crnogorski vaterpolisti – Ivović, Vukčević, i ostali… svi smo zajedno trenirali, kada je došlo do odcjepljenja Srbije i Crne Gore 2006. godine, odvojili smo se, ali smo u svojim reprezentacijama ostvarivali isto tako zavidne rezultate, nasložile su se kockice i u vaterpolo selekciji Srbije, tada smo nastavili da ređamo uspjehe“, istakao je legendarni vaterpolista.
Prisustvo vaterpola u javnosti mora biti mnogo veće
Proslavljeni vaterpolista je mišljenja da prisustvo vaterpola u javnosti mora da bude mnogo veće, pomoću čega bi i roditelji i djeca shvatili značaj ovog sporta. Vaterpolo je jedan od najljepših sportova, i malo ljudi zna činjenicu da su u vaterpolu sklopljena tri sporta – džudo, plivanje i rukomet.
„Gledano kroz medicinske aspekte za odrastanje i razvoj djeteta vaterpolo je jako zdrav sport. Pored tog zdravstvenog aspekta tu postoji i naravno sportski aspekat razvitka i napredovanja kroz mlađe selekcije, kako klupske, tako i kroz reprezentaciju. Ali svakako sam mišljenja da vaterpolo morao da bude prisutniji kod medija, u javnosti, kod roditelja, jer poslednjih godina nije dovoljan broj djece koji se upisuje na vaterpolo, a i dalje smo prepoznati kao svjetska vaterpolo sila, tu činjenicu treba da iskoristimo i podignemo stepen svijesti bavljenjem sporta kod roditelja i mališana.“
Svoje znanje i iskustvo rado ću prenijeti na mlađe generacije. Uživam u tome.
Radni angažman kao trener nedavno je započeo u Vaterpolo akademiji „Taš“. Kako gleda na vaterpolo iz tog ugla odnosno koliko se razlikuju pozicije trenera i igrača.
„Mnogo je lakše biti igrač, jer dođete na trening i radite i slušate ono što vam trener kaže i izvršavate komandu i zadatke. Posao trenera je mnogo odgovorniji i obimniji, u smislu da petnaes glava treba da funkcijonišu kao jedna u bazenu, petnaes različitih karaktera, petnaest drugačijih ljudi. I to što pokušavam da napravim u Akademiji Tašmajden jeste prije svega da im prenesem znanje i iskustvo, igračko. U dugogodišnjem radu sa najboljim našim i svjetskim trenerima, mogu da naučim mlade ljude kako da postanu profesionalci, da postanu odgovorni prema sebi i prema ekipi, i da postanu dobri ljudi, jer vaterpolo je timska, grupna igra i svi zavisimo jedni od drugih. Mislim da sada u 21. vijeku niste samo trener, već ste vi za igrače i pedagog i roditelj, i iskreno prija mi sve to“
Želi da, kako kaže, vrati vaterpolu ono što mu je vaterpolo donio kao igraču.
„Sportisti nakon završene igračke karijere, a koji to naravno žele, treba da ostanu u sportu u bilo kojem obliku, kao trener, sudija, sportski radnik…Prihvatio sam trenerski poziv čelnih ljudi iz Tašmajdena i sada me poslovne obaveze veži za seniorku ekipu VK „Tašmajden“. Uživam u tome.“
Trenuci u karijeri koji se pamte…
„Pamte se svi, ali moram nekako da izdvojim Svjetsko prvenstvo u Rimu 2009. godine, kada smo prvi put (moja generacija) postali svjetski prvaci. Niko nije pridavao pažnju novoj generaciji, koja je naslijedila posle 2008. velike igrače kao što su: Savić, Vukadinović, Ikodinović, Šapić, Šefik…niko nije pomislio da „neki novi klinci“ mogu da nastave stazama njihovih velikih uspjeha koji su kao jedan jak tim osvajali. Mogu da izdvojim tu i titulu Lige šampiona sa Crvenom Zvezdom, gdje je bilo impresivno igrati pred punom Banjicom. Sjećam se, to je bilo finale sa „Jugom“ iz Dubrovnika, gdje smo uspjeli da trijumfujemo i osvojimo Ligu šampiona sa Crvenom Zvezdom. Eto, te dve medalje bih posebno izdvojio.
Zapravo, moje najsjajnije medalje su moje dvije kćerke i moj sin. Mislim da je to onako što je posle karijere i uspjeha, nešto što najviše sija – moje kćerke i sin.
Slučajno sam počeo da se bavim vaterpolom.
Kaže da je ako dječak bio „dosta buckast“ i na predlog školskog ljekara koji je uočio da ima mali deformitet kičme, predložili su roditeljima da počne da se bavi plivanjem.
„Tako da sam posle fudbala, hokeja, vaterpola i folklora…izabrao da se bavim vaterpolom, jer je to bilo 1995. godine. Kada sam se odlučio za vaterpolo, mojoj majci je nekako laknulo. Zašto? Zato što je tada bilo dosta teško vrijeme, i bilo je jako skupo kupiti opremu za hokej, pogotovo u tim godinama kada sam mnogo brzo rastao i razvijao se, bilo je teško kupovati svakih tri mjeseca novu opremu za hokej, i kada je čula da da ću ići na bazen, bila je presrećna jer oprema za vaterpolo su samo kupaće gaće (osmjeh), tako da je bilo mnogo lakše i jeftinije. Tako sam počeo.“