Ovo je dobar presjek raspolućenosti u kojoj se Francuska nalazi jer istovremeno pokušava da održi imidž bastiona stare evropske kulture, ali i bude lučonoša novih trendova. Rezultat je zaista nakaradan.
Ovako filozof Nikola Tanasić gleda na ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara u Parizu i politiku koja je stajala iza transvestitskih kulisa i LGBT zastora.
On ipak navodi da nismo vidjeli ništa što nije skoro pa sinonimno sa evropskom kulturom već više od decenije
Čitava ceremonija odisala je „vajbom“ Evrovizije, koja je za dobar dio azijskih i američkih država postala sinonim za evropsko nasleđe. Ceremonija koju smo vidjeli, kaže on, upravo je jedna vrsta zlonamjernog preuzimanja još jedne velike i masovne manifestacije od strane istih onih ljudi koji organizuju i takmičenje za pjesmu Evrovizije.
Lično nikada nisam bio pretjerano sklon alarmističkim reakcijama na Evroviziju, jer je u pitanju događaj koji ima svoju publiku i svoju estetiku koja se razvija na svoj način, međutim, ono što je ovdje problem jeste činjenica da su Olimpijske igre manifestacija koju zaista prati cijeli svijet. Tu dolaze predstavnici iz velikog broja zemalja koje su konzervativne i prema kojima treba pokazati jednu vrstu elementarne učtivosti i obazrivosti, rekao je Tanasić za Sputnjik.
Jevanđelje po šljokičastom štrumpfu
Posmatranje same manifestacije, kaže on, već dovoljno govori o današnjoj Francuskoj. Dok je dobar dio svijeta reagovao uglavnom podsmešljivo na cio cirkus, jedan dio konzervativnijih Francuza zaista bio očajan. Bilo je, kaže Tanasić, i dobro urađenih fragmenata u ceremoniji otvaranja OI, kao i onih koji nisu bili sporni i skandalozni. Šta god mislili o bradatoj ženi i drugima sa modne revije, činjenica je da se ona nije razlikovala mnogo od revija visoke mode u poslednjih dvadeset ili trideset godina, koje pripadaju aktuelnoj francuskoj kulturi. Vojni orkestar je sjajno odsvirao Marseljezu, parkur jeste dio savremene urbane kulture, a i sporni momenat sa Marijom Antoanetom je, ističe Tanasić, trenutak odlične autoironije. Ipak su najveći francuski „brend“ Revolucija i giljotina.
Sa druge strane, u mnoštvu raznih imitacija, ona sa Poslednjom večerom bila je zaista degutantna. Ipak, objašnjava naš sagovornik, i tu je veći problem bilo odsustvo ukusa nego sama provokacija, budući da smo na provokacije već navikli.
To je zaista izuzetno degutantno, pogotovo kada smo svjesni konteksta, a kontekst nije to da je u pitanju Šekspirovska drama, Mulen ruž, ili možda film iz dvadesetih ili tridesetih godina kada preoblačenje muškarca u odjeću žene nije bilo nimalo skandalozno, već je bilo dio komedije. Ovdje je bilo jasno da se radi o vouk ideologiji i agendi promovisanja polnih sloboda i seksualnih prava uz izlaganje djece svemu tome. Iskreno, mene manje pogađa to što su stavili neko dijete tamo u sred te „koreografije“ od toga što su moja djeca bila izložena tome. Oni su došli da gledaju zastave i kako se voze čamci sa sportistima, a bili su prinuđeni da sve to gledaju i da me pitaju šta je ovo.
Djeca se do šeste godine najviše formiraju i tada usvajaju obrasce ponašanja koja će ih voditi dalje kroz život, pa su tada i najviše podložna najrazličitijim uticajima.
Pariz je izašao iz mode
Tanasić je siguran da će pojedini ljudi spremno i odlučno tvrditi kako je Pariz grad mode i na vrhu svakog trenda, a da će, ukoliko je nešto globalni trend, oni u njemu biti najekstravagantniji. To jednostavno nije tačno. Ovde je, kaže on, u pitanju bukvalno klečanje pred idolima globalnog svjetskog poretka.
Francuska djelimično, a Međunarodni olimpijski komitet prije svega, jesu politizovani. Oni su politički kidnapovani i oni na svakom polju i u svakom aspektu služe jednom nakaradnom sistemu vrijednosti koji pokušava da se uz sve više histerije i agresije nametne cijelom svijetu, koji ga u sve većoj mjeri odbacuje.
Olimpijada genocida
Analitičar i glavni urednik NSPM Đorđe Vukadinović takođe kaže da najveći problem sa ovogodišnjim Olimpijskim igrama nije samo otvaranje, već kaže da postoji mnogo dublji i suštinski bitan problem. Ipak, sama ceremonija je svakako odlična ilustracija tog problema.
Za mene je lično veći problem to koga na ovim Igrama nema, a još veći problem je koga ima. To dovoljno pokazuje i govori o tome koliko su dvostruki standardi i koliko je licemerje bilo neophodno da bi bili isključeni ruski i beloruski sportisti, dok su istovremeno tu bez ikakvih ograničenja i problema učesnici iz Izraela ili Sjedinjenih Američkih Država. Suštinski problem je to u šta se taj olimpijski pokret pretvorio, jer je to sada jedna hipertrofirana, predimenzionirana globalistička institucija koja se povinuje i povodi za interesima jednog i geografski i ideološki uskog segmenta, nastojeći da sa svjetskim pretenzijama obuhvati čitavo čovječanstvo, rekao je Vukadinović za Sputnjik.
Za njega su Olimpijski komitet, kao i Olimpijske igre, u osnovi samo jedna dosta upečatljiva manifestacija onoga šta inače imamo, odnosno negativne evolucije skoro svih globalnih institucija koje su vrlo ciljano svođene i pretvarane u instrumente jedne uske, nadnacionalne, globalističke i kvaziliberalne elite.
Kada imate jednu u osnovi problematičnu ideologiju, bilo da je zovete vouk, liberalna, ili kvaziliberalna ideologija i kada imate apsolutizaciju tih LGBT prava, kada pretvorite otvaranje sportske manifestacije u neku vrstu transdžender žurke, onda dobijete reakciju kakvu ste dobili.
Dijetalnog hleba bez igara!
Iako je svečana manifestacija otvaranja OI sa jedne strane bizarna, sa druge i nije sasvim neočekivana, kaže Vukadinović. On ne spada u one koji misle da se radi o svjesnom ili nesvjesnom incidentu, jer „nisu ni oni baš toliko glupi pa da ne znaju da to mora izazvati negativne reakcije“. On vjeruje da se namjerno išlo na neku vrstu provokacije, ali i normalizacije takvih stvari.
Ono što njemu izuzetno smeta, mimo očigledno napadne i agresivno nametnute ideologije voukizma i agresivnog LGBT pokreta, jeste guranje sporta i sportista u drugi i treći plan. Gore od samog bizarnog performansa, kaže on, je što je čitav istorijat Olimpijskih igara i ličnosti koje su ih objeležile stao u svega par minuta sa desetim djelovima sekundi, dok su se svima duboko u svijest urezale slike bizarnih likova sa tajne ili netajne večere i tog, kako kaže, otužnog i morbidnog nastupa.
Nama je svima ta bradata žena ili ta neka spodoba sa bradom ne znam tačno kakve orijentacije mnogo više prošla ekranom i bila u prvom planu nego praktično svi sportisti koji su bukvalno promakli kroz čitavu ceremoniju. Ova parada problematičnog i spornog, a ideološki i politički ograničenog segmenta zapadne kulture postala je dominantna i pokušala je da se nametne čitavom čovečanstvu, zaključio je Vukadinović.
Sputnjik